Menu
RSS
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/crima12gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide02gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide13gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_07gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide04gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_08gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide21gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/prozor-crkva-2gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/stories.slideshow.Ramska-vecer-natpisgk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/Ramski-krajolik-lastavice-1gk-is-87.jpglink
«
»
A+ A A-

Rama u stihu - izbor pjesama

Priredio: dr. sc. Vlado Vladić

Ovdje donosimo djela pjesnika koji svojim životima spajaju tri stoljeća, a sami su povezani Ramom kao nadahnućem. Svi nisu rođeni u Rami, ali sve je Rama nekako dotakla da nisu mogli a da se ne očituju. Time želimo u određenoj mjeri preispitati dokle seže naš doživljaj, naše shvaćanje zavičaja. U jednom smislu, u odnosu na vlastiti zavičaj smo pasivni, jer zavičaj ne biramo, u njemu se rađamo i njega smo osuđeni pronositi kroz život i onda kada od njega – nekad želimo, a nekad moramo – pobjeći. Pasivni smo u odnosu na zavičaj sve dok ga koristimo za puki opstanak, za preživljavanje. Tek kada zavičaj počnemo stvarati, stvaralački ga kultivirati, kada kroz nas zavičaj počne umnažati svoju sadržajnost, kada počne kroz nas narastati i pokazivati svoje lice – tek tada dolazi do uzajamnoga odjelotvorenja onih mogućnosti koje jedan zavičaj u sebi nosi i koje u sebi nose njegovi ljudi.

Promišljati Ramu kao zavičaj nije moguće a da se ne uoči veliki nerazmjer između Rame kao velikoga potencijala i Rame kao siromašne zbilje. Prvi neposredan susret s Ramom na svakoga ostavlja dojam bogatstva i punine. No kada se uznastoji poći tragovima te punine, kada se potraži ostvarenost Rame u liku djela kulture ma koje vrste – suvremenosti i povijesti – onda se udari u zid praznine, sporadičnosti, osrednjosti (neka se iznimke ne dožive kao prozvane). Zašto punina i bogatstvo Rame još nisu pokazali svoje pravo lice kroz stvaralačku zauzetost ramskih ljudi?

Da bi se stvaralo, potrebna je u isti mah i sjedinjenost i razdvojenost. Potpuna sjedinjenost, stopljenost sa zavičajem znači nemogućnost sagledati ga u cjelini zbog vlastite uvučenosti u nj kao njegov element. Potpuna pak razdvojenost unaprijed zaprječuje da se pojavi potreba za očitovanjem. Ramski je čovjek u odnosu na Ramu kao svoj zavičaj pretrpio obje spomenute krajnosti. U borbi za goli opstanak nije nalazio prostora za distancu, Rama ga je uvukla u svoju neuljuđenost i nije mu dala da stvaralački prodiše – osim u liku deseteračkih distiha kratkoga daha koji su, možda upravo zbog toga, zbijeni do krika. S druge je strane, iz Rame kao svoga zavičaja istisnut i bačen u tuđinu, bezavičajnost – razlozi su poznati – tako da je sve više gubio doticaj, a onda i sposobnost i potrebu da se određuje u odnosu na zavičaj.

Ni danas, na žalost, u Rami nije moguće živjeti, a da ljudske potencijale ne proguta briga za opstanak. I danas je ramski čovjek osuđen na razdvojenost od Rame kao vlastitoga zavičaja, tako da biva nesposoban na život gledati iz zavičajne, ishodišne perspektive. Veličina datosti ne mora nužno za sobom povući i veličinu njezina izraza. To je pitanje usredotočenosti, osmišljene usmjerenosti pa i sustavnosti određenih, posve konkretnih snaga. Odnositi se prema zavičaju samo kao prema nečemu što treba eksploatirati, bilježiti, čuvati, prenositi – to je nešto posve drugo od stvaranja zavičaja u raznim oblicima izraza.

Iz ovdje donijetih stihova nadahnutih Ramom nije teško iščitati određeni grč koji svjedoči da Rama nije nadvladala vlastitu upitnost, da se još uvijek bori za vlastitu pripadnost. A upravo je to preduvjet da dođu plodovi rasterećeni od stalnoga preispitivanja vlastite elementarnosti, samoga prava na postojanje, samoga obrazloženja vlastitoga pripadanja. Ljepota i tragičnost Rame su datosti od kojih se u stihovima polazi i s kojima se stihovi završavaju.

Treba se odvojiti od Rame do te mjere do koje to može samo čovjek oslobođen stvaranjem, tako da se svaki strah od opozivanja vlastitoga ishodišta učini neumjesnim. Treba se sljubiti s Ramom do te mjere da Rama kroz nas progovara kad god nastojimo zaustiti nešto bitno, životno, iskonsko. To ne znači da će se pronaći ono čega nema, nego da će se ono čega ima koncentrirati tako da ga bude sve više i tako da bude stalno u novoj, neopozivoj kakvoći. Stoga ove stihove valja shvatiti tek kao početnu orijentaciju u onom što je bilo i poticaj za ono što tek ima doći. Pozvani smo svi da tome doprinesemo.

***
Stihove nadahnute Ramom možete slati na adresu: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. , kao i: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. . Rado ćemo ih uvrstiti na elektronske mrežne stranice Ramske zajednice Zagreb, a onda, s vremenom, i u moguću knjigu izabranih pjesama nadahnutih Ramom...

***
IZBOR PJESAMA O RAMI
/izabrao Vlado Vladić/

 

Vladimir Nazor (1876. Postire na Braču – 1949., Zagreb)

MLIN NA RAMI

Slatko li je spavat iznad vode, čuti

Samo njezin govor, iskonski joj glas!

Slap pod tobom buči, a mlinovi melju

Od svanuća dana do u kasni čas.

Slape, koji siđeš niz brdo, da skokneš

S klisure i snažno prospeš jedan mlaz,

Kad bi tako čista bila i naša vjera,

I volja nam jaka, i krepak nam mraz!

O mline na Rami, kad bi i mi znali

Tako tiho, a vjerno, praviti svoj kruh!

Slatko li je spavat iznad voda svojih,

I kada pod tobom buči i grmi buk!

Proslap na Rami, 18. 2. 1943.

(NAZOR, Vladimir, Sabrana djela, Pjesme VI, Zagreb, 1977., str. 37.)

 


Nikola Kordić (1897. – 1947.)

BIJEG IZ RAME

Treći pjevaju pijetli,

S istoka zora svijetli.

Nujna. Bez ruja i žara.

Suzama obraze natapa,

Zgrbljena, baka stara

Posrće; – sa štapom se štapa,

Žene gladne i bose

U naručaju djecu nose;

S ujacima u Sinj bježe –

Tuga kô oštri nož srca im reže.

S napunjenim puškama Stojanovi serdari

Prate puk.

U uvali Rama tužno žubori;

U Vranu zavija vuk.

Na Šćitu novi samostan gori.

Pucaju grede, padaju daske.

Ujacima se srce cijepa;

Jedina im je utjeha u tuzi

I nada lijepa:

Priliku nose Gospe Ramske.

Bježe. Posrću.

K Šćitu zadnje poglede svrću:

– O, zbogom naša draga Ramo!

Umanji li se i malo turska sila i bijes,

Mi ćemo se opet vratiti ovamo,

I zapaliti nanovo kršćanski krijes!

(KORDIĆ, Nikola, Ramski mučenici, Mostar, 1939. i Ramski zbornik 2001., Zagreb, 2001., str. 226.)


Rajko Glibo (1940., Donja Vast - )

RAMA SUPERIORE

Nove nade sustižu opore gorčine

Krhko mi tijelo vjetar Tvojih gora povija

Nova iskra hukti bježeći iz tmine

Tvoj sam biljeg, Ramo, i Tvoj noćobdija

Pelud na cvijeću Tvome doziva dah vjetra i pčelu

Bjegunca u mir škaklji nemir po čelu

Šutke se širi zeleni tamjan tišine

Opojno zelenilo udišu moje dubine

Tvoja zvijezda nikada ugasiti se neće

Bljeskove ljepote u najam nam nudiš

Eko oaza si zlatna tišine i sreće

Moj zarobljeni jezik gricka moćna tajna

Pelin me u grlu steže a dah mi upija trava

Svaki korak me svrće u točku zaborava

(GLIBO, Rajko, Sneni proplamsaji, Zagreb, 2003. str. 63.)


Tomislav Marijan Bilosnić (Zemunik 1947., –)

KUĆA U RAMI

S Makljena curi noć

curi krv

voda puna ljudi i stvari

Sad na brdu

sad u vodi

kuća

sad je lađa

sad je crkva

i od smrče

i od jele

i od hrasta

i od bukve

sad poteče

sada gori

potocima

i vatrama

Nad voćnjakom franjevačkim

zvijezde procvjetale

i lijer od srebra

u vodi zatvoren

sanja povratak nebu

u plavičasti arhipelag sna

Samo moje kuće nema

nema neimara

ni zidara

ni stolara

a ni djece

Nigdje kutka s mirisom duše

kap po kap

duša se pretvara u zemlju

zemlja se u dušu promeće

dok je ujeda žeđ

a kuća u vodi drhti

u stećak

smrznuta

Odnesoše vode riječi

odnesoše prašinu

s poljskih putova

bose noge djece

Iscurila kuća iz sjećanja

iskapala s nesanicom

otekla kroz uzdisaje

i sad iz usta izvire

kuća se prelijeva

teče

cvjeta

isparava

u kostur od pjene

Svjetlost Rame

paralizira pejzaž

domovinu zatvorenu u vodu

kamen od vodenog dima

okrvavljen temelj

s mirisom zaklanog ovna

što umnaža sunce

Nema ljudi

nema pijevaca

ni zeca

Vidim li to kuću

ili grob

Kuća poprima oblik ribe

oblik puža

oblik vodenih trava

zemlje crvenice i živoga kreča

gline s mirisom šljive

Kuća izlazi iz zemlje

iz vode

preko stećaka

kroz tajne

i zove nebo

zove zrak

kosti zarobljene u srebro

i jeca

sve dok je

ne pokrije pepeo ognjišta

Ni stabla

ni trsa kukuruza

ni police s jabukama

ni kuke za plosku punu rakije

ni misne odjeće

ni munjike

ni ražove slame

tek voda voda voda

život odsutnosti

kolijevka puna mahovine

i tišine

i ognjište

nijemo poput ribe

prag

na kojemu se pastrve odmaraju

Ni prošlosti kuća ne služi

ni vodi ni blatu

ni izvoru

iz kojeg proniču guje

Na vratima kuće

slomljena moja ruka

plovi

u duboku pećinu

Na njena vrata

nitko ne može

ni na konju

ni uspravljen

samo voda

samo voda

koja teče

koja kuću nosi

rijeci

nepoznatoj

Iznad kuće nema sunca

nema krova

ni oblaka

vjetar je nakanio srušiti

voda je nakanila srušiti

uništiti

očistiti

i s njom otječu oči

otječu pluća

i snovi plove

kao gluho ulje

već su se i riječi predaka

pretvorile u zvona

pa ipak pakao je

sada slika rajske bašte

 

Fabijan Lovrić (1953., Tuzla - )

RAMA

Dr. sc. Vladi Vladiću

Ne mogu te opjevati

bolje od tvojih Ramljana.

Nose te pod rebrima,

ispod krila,

u oku,

jeziku,

stasu i glasu...

Nosim te

uokvirenu proplancima,

šumom i vodom,

vjerom i neverom,

ljetom i zimom,

nosim te smrznut,

nosim te odmrznut,

nosim zbjegovima

preko planina

i sinjskog polja

s Gospom na ramenu,

ali opjevati

i opisati te ne mogu

kako to čini vječnost

u očima tvojih Ramljana.

Neka mi oprosti neznanje.

Tanka je nit ljudske pameti.

Samo je duša ogromna:

vedro nebo u miru jezera,

izvor nepresušni,

kamen mudrosti,

Sveti gral,

volja za životom

i nevolja koja ohladi domove.

Griju proljetni cvjetovi.

Ne mogu opjevati Ramu

koliko je puna opojnosti,

ali mogu prepoznati

ljubav Ramljana,

ne zbog boje govora –

nego zbog govora srca.

Ispovijedam se vodama

što pokriše groblja stoljetna,

i žalim, žalim iskreno

što nosim oblik čovjeka.

Samo se kuća Kristova

nad čudom vode uzdiže.

Ne mogu te opjevati

bolje od tvojih Ramljana,

ali te nosim:

na proplancima,

šumama i vodama,

zbjegovima preko planina

i Sinjskog polja.

Neka mi oprosti neznanje.

Tanka je nit ljudske pameti.

 

Knin, 21. veljače 2009. Subota, 12: 00 sati.


 

Zdravko Kordić (1955., Tihaljina - )

DUH JE VIDLJIV

Plemenitom prijatelju Nikoli Zadri (1947. – 2003.)

Duh je vidljiv. Dobrota odlazi

Ponad:

ushit maglovitih klisura

Procvali su zumbuli

Jasike se zaplele u vjetru

Tvoj pogled utonuo u daleke predjele:

smrča i kos

Neodređen: između života i smrti

Rana je jesen dozrela

Obrala plodove; uzela život

Krik se uzdigao ponad Ravančina

iz njega osmijeh blagosti,

iz njega kukurijek procvao

ispod plavetna odmora šljive

Miriše šeboj, miriše mirnoća,

uzaludna upitnost

Sve odlazi u etire

Ti pogleda u Miholjdan:

nestalo je bola u kostima,

nestalo je krika u očima

Moja draga nikada ne će

biti moja

Još smrt mogu uzbrati

u procvalom vrtu

gdje je sipka zemlja

i porculanski pogled

putnika koji prohode

onkraj brda Ban,

kroz daljinu, kroz dolinu Rame

(OSVIT, 2004/1-2, Mostar, 2004.)
 
 

 

Ivan Babić (1961., Studenci - )

SV. FRANJO U RAMI

ranom zorom sred lake izmaglice

Sv. Franjo iz čamca baca mrežu u mirnu crnu vodu Ramskoga jezera i čeka

uskoro izvuče travom obrasli obli kamen prekriži ga poljubi i baci natrag u vodu

zatim izvuče kravlju bronzu klapne njome prekriži je poljubi i nju u vodu vrati

malo kasnije ulovi tek rascvali lopoč nasmiješi se prekriži ga vrati u vodu i zavesla dalje

onda izvuče mrki kameni križ ali i njega nježno poljubi prekriži i vrati u vodu

kada mu zjenice uhvate prvi sunčev odsjaj zabrinuto uzdahne prekriži se i pogled ka vodi svrne

iznenada mreža snažno trzne i u njoj se zakoprca oveća modrosiva zlatovčica

ali i nju poljubi prekriži i u vodu spusti

a kada se u mreži nađe zapleten kvrgavi prosjački štap

on ga poljubi prekriži osloni se na njega i iskorači iz čamca

pa bodro krene preko namreškane vode

prema Šćitu sa stigmom na čelu

 

 

Vlado Vladić (1967., Kućani - )

JEZERA RAME

Promatram taumjetna jezera,

kako se sablasno bjelasaju,

mrtvo svjetlucaju,

iscijeđena od života poput kostura,

poput groblja.

Da je netko napisao priču u vrijeme prije njihova nastanka

o životu koji sada počiva

udavljen pod njihovom površinom,

kome bi danas bila razumljiva?!

A koliko drame je bilo u njihovu nastanku:

kada se moralo rastati

od svega čemu je bio povjeren vlastiti život,

od njivâ, pašnjaka, stabala, plodova;

kada je voda nadirala brišući tragove

naših ljubavi, sastanaka, uzdaha, molitava,

naših ognjištâ;

kada je došlo na red ono posljednje,

dodir, korak, miris, pogled;

kada je s vodom rastao zaborav,

gaseći naše pamćenje,

iskorjenjujući nas iz naše povijesti;

kada nam je oduzeto sve osim obneviđenosti,

izgubljenosti...

Prijatelju, popijmo posljednje piće,

draga, ova naša posljednja noć neka bude i prva,

mahnimo jedni drugima kao znak da se još poznajemo,

prijeđimo preko praga, zavirimo u zakutke, osvrnimo se,

jer već sutra,

netko je htio, netko je skrivio

da nikada više ne bude tako.

Vodeni val je došao nadomak

da nas potisne jedne od drugih,

od nas samih,

da nas razdvoji od života –

izbaci kao lešine u nepoznatu suvišnost…

Gdje ćemo se sada pronalaziti

kada su svi smjerovi i orijentiri

vodom tako obezličeni?!

Otuđeni od svojine, prepušteni tuđini kao smrti

samo slutimo

da će jednom sve naše izroniti,

da ćemo jednom duboko disati,

da će se jednom sve skupljeno raširiti,

sve odgođeno biti nadoknađeno,

da ćemo jednom biti preplavljeni – ne vodom,

nego Životom!

(VLADIĆ, Vlado, Litanije za p-ostanak na Kućanima, Zagreb, 2007.)


Marija (Nikolić) Pavelić (1978., Rama - )

RAMA U SRCU

Ugledah planine, jezero, rijeku,

Povikah: To je moja Rama!

I suze same poteku.

Isto je sve i ništa nije isto,

tako iskreno, svježe i čisto.

U dolini sve miri,

osjećam spokoj i čujem tišinu

koja se kućama Rame širi.

Prošla je godina, dvije, tri…

više ih ne mogu izbrojati.

Na Makljenu sada stojim

ne mogu se pomaći,

bojim se da će me netko dotaći,

ukrasti ljepotu koju gledam

Moja si Ramo, nikome te ne dam!

Osjećam miris pokošene trave,

u daljini čobani čuvaju ovce i krave.

Miris dima sa babina ognjišta

kruh domaći peče ispod sača;

to me u djetinjstvo vraća:

babina košulja ramska,

uvijek ju nosi,

crni rubac svezan na sijedoj kosi.

Godinu svaku broje bore

na staračkom licu,

prstima prebire krunicu.

Njezina pogača, pita, maslo,

svjetlo u kućari još nije ugaslo.

Anđeo Gospodnji prije večere moli

ruke joj izmučene od tereta i boli.

Često zastane i pogled prema nebu digne

očekujući da joj kakva vijest iz daljine stigne.

Spuštam se u dolinu i suze još teku

kada ugledam nekadašnju rijeku.

Promatram Ramsko jezero sada,

odraz zelene šume u njemu

ono krije svoju tužnu priču

i neku drugu temu.

Brani se ono mirnoćom i ljepotom

skrivajući tajne ljudi

koji u svijet odoše,

u potragu za životom.

Sada se tako skupljaju uokolo

njegujući ramske običaje, nošnju, silo i kolo.

Ne boje se, u tuđini svoje brane

jer zauvijek u srcu nose znamen Rame.

 

Matej Škarica (1981., Mostar - )

OD RAME PREMA DOLJE U BIJESU GADNO OPSOVAH

U dolini Neretve,

izgubio sam mir

…po 1424 put, kad tuda sam prošo

u sivoliko-suho gledajući stijenje

u nebo, bez oblačka plavo,

i zeleno-tamnu, vodu pregrađenu.

Trenutno nigdje, pripadao nisam

u mučnine propuštenog doručka propadao tiho,

putujući, dolje prema jugu

sunce što žarilo je…

i metalne olupine virile iz vode.

Na mjenjaču šaka, prebacivala brzine,

nemiri kotili se stalno,

lagane pjesme vrteći u mozgu

uz slike stare, slike sasvim nove.

…pri kraju dana i smiraju sunca, kad u kuću ušao sam tiho,

shvatio sam da je život krhak,

a jedan čovjek neznatna je vrijednost.

…početkom mjeseca rujna 2006.


Mario Glibo (Donja Vast - )

UZDOLSKE GORE

Uzdol ima Lisinu,

Konjsko, Bukvu. To

Su naš sjaj i

Najveća razglednica

Našeg Uzdola.

Polja su u sjaju žita,

Pšenice krase nas i

Po poljima,

Na Uzdolu je život

Lijep. U tijelu si zdrav,

Na spavanju imaš lijep

San. Mirna savjest,

Krv čista, pamet bistra.

 

Vlado Kudić (1968., Prozor - )

HRVATSKA KRUNA

Kruno cvijeta hrvatskoga

Kruno svjetla usred tame

Nosiš ime ponosnoga

Lijepog kraja moje Rame.

 

Od davnina zlo ti nosi

Ljuti krvnik drugog soja

A kad dobro zlo pokosi

Još si ljepša nakon boja.

 

Pa i danas dok te lome

Tvojim kruhom tvrde kore

Ostati na licu tvome

Neće suze niti bore.

 

Jer nas Božja zraka grije

I ozdravlja mržnje rane

Sačuvat će ko i prije

Ramsku vjeru bolje dane.

 

Kuca bilo slavnog roda

Gori želja sve nacije

Krv što teče dat će ploda

Rama- srce Kroacije.

 

Komentari   

 
0 #1 Anemonalove 2017-07-09 02:12
Hi fellas! Who wants to meet me? I'm live at HotBabesCams.co m, we can chat, you can watch me live for free, my nickname is Anemonalove
, here is my photo:

https://3.bp.blogspot.com/-u5pGYuGNsSo/WVixiO8RBUI/AAAAAAAAAFA/JWa2LHHFI2AkHParQa3fwwHhVijolmq8QCLcBGAs/s1600/hottest%2Bwebcam%2Bgirl%2B-%2BAnemonalove.jpg
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

zalosnaistina-velika.jpg

Tko je online?

Imamo 7 gostiju i nema članova online

Ramska Zajednica


ul. Grada Vukovara 235, Zagreb 10 000 Hrvatska

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

E-mail:   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Telefon: +385-1/2422-870

Fax: +385-1/2422-856

http://www.ramska-zajednica.hr