Menu
RSS
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/crima12gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide02gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide13gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_07gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide04gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_08gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide21gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/prozor-crkva-2gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/stories.slideshow.Ramska-vecer-natpisgk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/Ramski-krajolik-lastavice-1gk-is-87.jpglink
«
»
A+ A A-

Govor fra Mije Džolana prigodom premijernog prikazivanja dokumentarnog filma „Oteto djetinjstvo“

  • Napisao/la Matej

Mir i dobro, svima vama u dvorani Vijenac na premijernoj projekciji dokumentarnog filma „Oteto djetinjstvo“. Osobita čestitka autoru ovog filma don Pavlu Crnjcu, cijeloj redateljskoj ekipi koja je istaknuta u impresumu; producentu Ramskoj zajednici Zagreb na čelu s dipl. iur. Šimunom Babićem i svim suradnicima koji su zaslužni za ovaj film. Pozdravljam predstavljače, mons. Juraja Batelju, dr. sc. Željka Tanjića i don Pavla Crnjca, uz žaljenje i ispriku da nisam večeras s vama.

 

Film se može s iskrenim emocijama gledati ponajprije kao pohvalu žrtvama:

 

- Djeci čije traume odvajanja u najosjetljivijim razvojnim godinama nikad nitko nije vidao, (potresno je sjećanje dječaka kako je imao prigodu sjesti kardinalu Stepincu u krilo);  

 

- Majkama, koje su stavljene pred izbor: odvojiti se od nejake djece, što je tih godina gladi i tragedije 1942. i 1943. bila cijene njihova preživljavanja: one nam izranjaju pred očima  poput biblijskih majki ili likova klasičnih tragedija; (Potresan je primjer bake Ruže, koja na svoj način vjeruje u racionalnost  svijeta i ne može se pomiriti da u tolikom mnoštvu debelih knjiga, nema nigdje spomena njezina djeteta Ive); 

 

- Film je pohvala ljudskoj dobroti i solidarnosti organizatora „prehrane“ 492 djece iz kotara Rama, pogotovu što je njihov humanitarni, karitativni rad u okviru NDH pod lupom komunističke vlasti morao biti demoniziran i osuđen.

 

- Film je topla ljudska zahvala svim udomiteljima djece.

 

- Film je također pohvala Rami, kao fenomenu buđenja života iz pepela. To je pohvala Rami u kojoj  pored sve grešnosti (ljudske, političke) ima toliko nedužnosti koja se ne može nikakvim interpretacijama gurnuti zaborav. Utemeljeno, film polazi s činjenicom da u zadnji čas spašava od namijenjenog zaborava sve sudionike ramske tragedije, koja se nastavlja i nakon rata ubojstvima bez suda sve do kraja 1947., represijama sve do 1990., a suptilno raznim „kontekstualiziranjima“  tragedija sve do danas. Film se pojavio u zadnji čas, jer upravo se bliži kraju period koga su Rimljani zvali „saeculum“ (čitaj: sekulum) tj. period 80-100 godina u kojim još žive neposredni svjedoci nekog događaja. Upravo ti neposredni svjedoci, tadašnja  djeca, a danas časni starci i starice, najdragocjeniji su dio filma.


Njihova kazivanja, isprepletena povremeno humorom kao vjerničkim privilegijem, moram priznati pozitivno su me iznenadila: izostala je svaka srdžba, bijes, neprijateljstvo, kao da nam poručuju kako tragedija i trauma nisu zadnja istina o čovjeku. Film ovdje doista otvara  jedan novi horizont, koji me neodoljivo podsjeća na detalj oltarne freske Josipa Biffela na Šćitu-Rami iz 1968. (Ako kleknete pred taj oltar možete komunicirati s jednom sličnom porukom ili pitanjem:  na koju slobodu i pomirenje smjera sv. Ante kad nogom staje na mač kojeg drži borac za hrvatsku slobodu, s hrvatskim stiliziranim grbom na leđima?)

 

 Upravo s ovim dijelom film, uvjeren sam, može vrlo poticajno komunicirati s modernim antropološkim i teološkim teorijama pamćenja i pomirenja. Teolozi ovo pamćenje koje vodi pomirenju nazivaju često „opasno sjećanje“, jer ono u prvi plan stavlja autoritet žrtve, tj. kritiku  svakog totalitarnog  sustava)  u korist rehabilitacije žrtve. U našoj memoriji aktualne su ideologije fašizma, komunizma zajedeno sa njihovim mimikrijskim antifašizmom. U tom pogledu ovaj film došao je na samo u zadnji čas već i u pravi čas, kada hrvatsko društvo, kako se sve češće govori, duboko ideološki podijeljeno, mora tražiti jednu novu arhimedovsku čvrstu točku, novi autoritet pomirenja. Taj imperativ, kojega će, uvjeren sam, s punim jedrima slijediti nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, usporediv je s imperativom odlaska na „prehranu“, preživljavanje ramske djece 1942/1943.

 

 Teorije pamćenja s kojima ovaj film komunicira ne preskaču ništa od pretpostavki autentičnog pomirenja: istina, pravda, kajanje, ozdravljujuće pamćenje, pamćenje kao štit, a ne kao mač.

 

 Ovo ozdravljenje  pamćenja očigledno vapi da se dogodi ne samo na individualnoj razini, već i na kolektivnoj, kulturnoj razini. Poruka je da znanost, kultura, umjetnost, historiografija kao instrumenti „opasnog sjećanja“ služe rehabilitaciji žrtve, a ne demoniziranju žrtve, koje s puno cinizma i prijezira sugerira da su u konačnici žrtve i „zaslužile“ što ih je snašlo.

 

U hrvatskom društvu mogu se u svrhu pomirbe susresti dvije inspiracije:

 

 Jedna vjernička, poglavito kršćanska, jer ona je duhovna podloga ovog filma, koja računa  da sva naša pamćenje i tragedije filtrirane (kako kaže teolog Miroslav Volf) kroz spomen na  Kristovu Muku i Uskrsnuće ipak oslobađaju za jednu novu sliku čovjeka: on nije više tek puki proizvod  svoga iskustva, nije samo ono što pamti  već u konačnici ono što je  s Bogom i pred Bogom. Tu je moguće ono što slutimo kao trajnu nit filma: zajednica ljubavi koja ozdravlja i pomiruje žrtvu i počinitelja: sada u Crkvi kao paradoks i sablazan, a s Bogom u finalu vremena kao dar. Tu tihu pokretačku nadu nastojali smo izreći Ramskim križem.

 

 Druga inspiracija koju možemo u hrvatskom narodu i društvu, dakako i u susretu sa svakim čovjekom i narodom, dijeliti kao vjernici i nevjernici jest ona koja je ugrađena u temelje  europske uljudbe: To je Kantov imperativ, tj. koncept čovjeka koji se vidi kao  svrha po sebi, a nipošto  i nikada kao sredstvo. Ovo načelo duboko je potvrđeno kao nosiva ideja filma „Oteto djetinjstvo“ jer bezuvjetno staje na stranu žrtve i raskrinkava sve totalitarne ideologije, isključuje slavljenje zločinaca, kao i njihove mimikrijske izvedenice, koje parazitiraju na „politički korektnim“ frazama.

 

 Stoga, vrijedi se potruditi ući u dijalog, emociju i poruku ovog u zadnji čas i u pravi čas dobrodošlog filma. Hvala svima!

 

 Dvorana Vijenac, Zagreb, 5. ožujka 2015.

 

 

fra Mijo Džolan, Franjevački institut za kulturu mira, Split

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

pavlovic-gracac-rz.jpg

Ramska Zajednica


ul. Grada Vukovara 235, Zagreb 10 000 Hrvatska

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

E-mail:   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Telefon: +385-1/2422-870

Fax: +385-1/2422-856

http://www.ramska-zajednica.hr