Menu
RSS
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/crima12gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide02gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide13gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_07gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide04gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_08gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide21gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/prozor-crkva-2gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/stories.slideshow.Ramska-vecer-natpisgk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/Ramski-krajolik-lastavice-1gk-is-87.jpglink
«
»
A+ A A-

Govor fra Mije Džolana prigodom premijernog prikazivanja dokumentarnog filma „Oteto djetinjstvo“

  • Napisao/la Matej

Mir i dobro, svima vama u dvorani Vijenac na premijernoj projekciji dokumentarnog filma „Oteto djetinjstvo“. Osobita čestitka autoru ovog filma don Pavlu Crnjcu, cijeloj redateljskoj ekipi koja je istaknuta u impresumu; producentu Ramskoj zajednici Zagreb na čelu s dipl. iur. Šimunom Babićem i svim suradnicima koji su zaslužni za ovaj film. Pozdravljam predstavljače, mons. Juraja Batelju, dr. sc. Željka Tanjića i don Pavla Crnjca, uz žaljenje i ispriku da nisam večeras s vama.

 

Film se može s iskrenim emocijama gledati ponajprije kao pohvalu žrtvama:

 

- Djeci čije traume odvajanja u najosjetljivijim razvojnim godinama nikad nitko nije vidao, (potresno je sjećanje dječaka kako je imao prigodu sjesti kardinalu Stepincu u krilo);  

 

- Majkama, koje su stavljene pred izbor: odvojiti se od nejake djece, što je tih godina gladi i tragedije 1942. i 1943. bila cijene njihova preživljavanja: one nam izranjaju pred očima  poput biblijskih majki ili likova klasičnih tragedija; (Potresan je primjer bake Ruže, koja na svoj način vjeruje u racionalnost  svijeta i ne može se pomiriti da u tolikom mnoštvu debelih knjiga, nema nigdje spomena njezina djeteta Ive); 

 

- Film je pohvala ljudskoj dobroti i solidarnosti organizatora „prehrane“ 492 djece iz kotara Rama, pogotovu što je njihov humanitarni, karitativni rad u okviru NDH pod lupom komunističke vlasti morao biti demoniziran i osuđen.

 

- Film je topla ljudska zahvala svim udomiteljima djece.

 

- Film je također pohvala Rami, kao fenomenu buđenja života iz pepela. To je pohvala Rami u kojoj  pored sve grešnosti (ljudske, političke) ima toliko nedužnosti koja se ne može nikakvim interpretacijama gurnuti zaborav. Utemeljeno, film polazi s činjenicom da u zadnji čas spašava od namijenjenog zaborava sve sudionike ramske tragedije, koja se nastavlja i nakon rata ubojstvima bez suda sve do kraja 1947., represijama sve do 1990., a suptilno raznim „kontekstualiziranjima“  tragedija sve do danas. Film se pojavio u zadnji čas, jer upravo se bliži kraju period koga su Rimljani zvali „saeculum“ (čitaj: sekulum) tj. period 80-100 godina u kojim još žive neposredni svjedoci nekog događaja. Upravo ti neposredni svjedoci, tadašnja  djeca, a danas časni starci i starice, najdragocjeniji su dio filma.


Njihova kazivanja, isprepletena povremeno humorom kao vjerničkim privilegijem, moram priznati pozitivno su me iznenadila: izostala je svaka srdžba, bijes, neprijateljstvo, kao da nam poručuju kako tragedija i trauma nisu zadnja istina o čovjeku. Film ovdje doista otvara  jedan novi horizont, koji me neodoljivo podsjeća na detalj oltarne freske Josipa Biffela na Šćitu-Rami iz 1968. (Ako kleknete pred taj oltar možete komunicirati s jednom sličnom porukom ili pitanjem:  na koju slobodu i pomirenje smjera sv. Ante kad nogom staje na mač kojeg drži borac za hrvatsku slobodu, s hrvatskim stiliziranim grbom na leđima?)

 

 Upravo s ovim dijelom film, uvjeren sam, može vrlo poticajno komunicirati s modernim antropološkim i teološkim teorijama pamćenja i pomirenja. Teolozi ovo pamćenje koje vodi pomirenju nazivaju često „opasno sjećanje“, jer ono u prvi plan stavlja autoritet žrtve, tj. kritiku  svakog totalitarnog  sustava)  u korist rehabilitacije žrtve. U našoj memoriji aktualne su ideologije fašizma, komunizma zajedeno sa njihovim mimikrijskim antifašizmom. U tom pogledu ovaj film došao je na samo u zadnji čas već i u pravi čas, kada hrvatsko društvo, kako se sve češće govori, duboko ideološki podijeljeno, mora tražiti jednu novu arhimedovsku čvrstu točku, novi autoritet pomirenja. Taj imperativ, kojega će, uvjeren sam, s punim jedrima slijediti nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, usporediv je s imperativom odlaska na „prehranu“, preživljavanje ramske djece 1942/1943.

 

 Teorije pamćenja s kojima ovaj film komunicira ne preskaču ništa od pretpostavki autentičnog pomirenja: istina, pravda, kajanje, ozdravljujuće pamćenje, pamćenje kao štit, a ne kao mač.

 

 Ovo ozdravljenje  pamćenja očigledno vapi da se dogodi ne samo na individualnoj razini, već i na kolektivnoj, kulturnoj razini. Poruka je da znanost, kultura, umjetnost, historiografija kao instrumenti „opasnog sjećanja“ služe rehabilitaciji žrtve, a ne demoniziranju žrtve, koje s puno cinizma i prijezira sugerira da su u konačnici žrtve i „zaslužile“ što ih je snašlo.

 

U hrvatskom društvu mogu se u svrhu pomirbe susresti dvije inspiracije:

 

 Jedna vjernička, poglavito kršćanska, jer ona je duhovna podloga ovog filma, koja računa  da sva naša pamćenje i tragedije filtrirane (kako kaže teolog Miroslav Volf) kroz spomen na  Kristovu Muku i Uskrsnuće ipak oslobađaju za jednu novu sliku čovjeka: on nije više tek puki proizvod  svoga iskustva, nije samo ono što pamti  već u konačnici ono što je  s Bogom i pred Bogom. Tu je moguće ono što slutimo kao trajnu nit filma: zajednica ljubavi koja ozdravlja i pomiruje žrtvu i počinitelja: sada u Crkvi kao paradoks i sablazan, a s Bogom u finalu vremena kao dar. Tu tihu pokretačku nadu nastojali smo izreći Ramskim križem.

 

 Druga inspiracija koju možemo u hrvatskom narodu i društvu, dakako i u susretu sa svakim čovjekom i narodom, dijeliti kao vjernici i nevjernici jest ona koja je ugrađena u temelje  europske uljudbe: To je Kantov imperativ, tj. koncept čovjeka koji se vidi kao  svrha po sebi, a nipošto  i nikada kao sredstvo. Ovo načelo duboko je potvrđeno kao nosiva ideja filma „Oteto djetinjstvo“ jer bezuvjetno staje na stranu žrtve i raskrinkava sve totalitarne ideologije, isključuje slavljenje zločinaca, kao i njihove mimikrijske izvedenice, koje parazitiraju na „politički korektnim“ frazama.

 

 Stoga, vrijedi se potruditi ući u dijalog, emociju i poruku ovog u zadnji čas i u pravi čas dobrodošlog filma. Hvala svima!

 

 Dvorana Vijenac, Zagreb, 5. ožujka 2015.

 

 

fra Mijo Džolan, Franjevački institut za kulturu mira, Split

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

sljive.jpg

Ramska Zajednica


ul. Grada Vukovara 235, Zagreb 10 000 Hrvatska

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

E-mail:   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Telefon: +385-1/2422-870

Fax: +385-1/2422-856

http://www.ramska-zajednica.hr