Menu
RSS
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/crima12gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide02gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide13gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_07gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide04gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_08gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide21gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/prozor-crkva-2gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/stories.slideshow.Ramska-vecer-natpisgk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/Ramski-krajolik-lastavice-1gk-is-87.jpglink
«
»
A+ A A-

Propovijed fra Joze Šarčevića prigodom Ramskih susreta u Zagrebu 2015.

  • Napisao/la Matej

Ljudski život se odvija između prošlosti koje više nema i budućnosti koje još nema, a sadašnjost je neuhvatljiva. Iako prošlosti više nema, mnogo toga što se ranije dogodilo ulazi u našu sadašnjost, primjerice: životi naših predaka i ljudi koji su nam do sada bili životni suputnici postali su naša unutranja duhovna baština. Mnoge stvari iz prošlosti su zaboravljene i iščezle same od sebe i više ih nema u sjećanju, a neke su namjerno zaboravljene i postiskivane zbog sadašnjih pritisaka, tako da prošlost ne prihvaćamo u njezinoj istini nego joj pristupamo onako kako nam sada odgovara. Rađani smo i odrastali u zavičaju gdje su kulturni i vjerski/kršćanski identitet velikim dijelom prenosili i čuvali bosanski franjevci. Odricanje od toga značilo bi i nijekanje sebe. Dosegnuti nivo ne treba rušiti nego ga nastaviti dalje izgrađivati.


Ako prijeđemo na posve osobnu razinu i pogledamo svoj dosadašnji život, vidjet ćemo da ima dosta toga vrijednog što treba zadržati i nastaviti, a također je mnogo stvari zbog kojih smo sada žalosni. Ako izlaz pokušamo tražiti u budućnosti, možda će nas obuzeti strah jer se ona čini neizvjesnom. Teško je uhvatiti trenutak, dio vremena sadašnjosti, u kojem ćemo osjetiti puninu i radost postojanja. Ali osjećaj da se sadašnjem životnom trenutku pridodaje vjera u vječnost pretvara život u nešto posve drugo, oslobađamo sve lošeg i zloga iz prošlosti i bez straha i s nadom gledamo u budućnost. Ono dobro iz naše tradicije postaje nam poticaj da i mi u svom vremenu činimo isto.

Znamo kroz priče ili smo osobno iskusili da je život nekada bio usporeniji, bilo je više druženja, pomaganja, zajedništva. Sada kao da se to, bez naše volje, pretvorilo u suprotnost; bezglavo na sve strane trčimo, a imamo osjećaj kao da nigdje ne stižemo. Hoćemo više, a imamo sve manje. Žurimo da u nečemu pronađemo zadovoljstvo, ali nam ono nekako uvijek izmiče. Rijetko stignemo misliti i pričati o nečem što nije materijalni interes, o nečem lijepom, plemenitom, važnom. Zaboravljamo često na veličinu i plemenitost svoga vjerničkog poziva prema kojem se treba ravnati život: on će biti ispunjen i spašen samo ako djela koja činimo budu imala vječnu vrijednost.

A kako možemo znati koja su ona djela koja imaju vječnu vrijednost, a koja su ona koja nemaju. U Jakovljevoj poslanici slušamo kako apostol kaže „gdje su zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo“. Zavidan čovjek ne zna i ne može se radovati ničemu u životu, nemiran je zbog toga što je netko drugi sposobniji, moralniji, bolji čovjek. Zavidnog čovjeka više raduju loše vijesti o drugom nego dobre. Iz zavisti se rađaju svađe, a iz svađa proizlazi nered i zla djela. Zavist je duhovna bolest koja uništava i izobličuje čovjeka. Ono što mi danas najčešće smatramo 'mudrošću' zapravo je lukavost i spletkarenje kojim se druge iskorištava na različite načine radi osobnih ciljeva i interesa. Takve stvari su prolaznog karaktera i život vode u potpuno pogrešnom smjeru. Nasuprot tome, slušamo Apostola gdje kaže: „mudrost odozgo ponajprije je čista, mirotvorna, poučljiva, puna dobrih djela i postojana“. Mudrost Božja čovjeka ponovno stvara i daje mu nadu da može ostvariti svoju pravu ljudskost. Apostol također govori da se u miru sije plod pravednost onima koji tvore mir. Mir ne dolazi sam od sebe, njega treba stvarati. Tko se bori za mir u obitelji i susjedstvu, borit će i za mir na svim razinama međuljudskih odnosa.

Papa Franju je u Sarajevu kazao: „Stvarati mir svojevrsno je umijeće: zahtijeva se strast, strpljivost, iskustvo, postojanost. Blaženi su oni koji siju mir svojim svagdanjim radom, s gestama služenja, bratstva, dijaloga, milosrđa… Upravo će se ovi «sinovima Božjim zvati»... Stvarati mir je posao koji se neumorno ostvaruje svakoga dana, korak po korak“. Mudrost Božja zahtjeva da se gradi mostovi mira, razumijevanja i povjerenja, a ne zidovi razdvajanja i mržnje. Odakle borbe i sukobi?, pita se Apostol i odgovara da je to zbog ljudske pohlepe.

U evanđelju slušamo kako Isus i njegovi učenici prolaze kroz Galileju, na putu su. I dok pješače, Isus im govori kako će njegov životni put na ovoj zemlji završiti: bit će predan ljudima i ubijen, ali nakon tri dana će uskrsnuti. Učenici nisu razumjeli njegove riječi, ništa im nije bilo jasno a bojali su se pitati. Takav kraj nije bio u skladu s njihovim očekivanjima i ambicijama. Dok je Isus govorio o tome kako treba trpjeti i umrijeti, oni su raspravljali o tome tko će biti glavni u zajednici, tko će biti najviše čašćen. Nisu mislili o onome što ima vječnu vrijednost nego su htjeli udovoljiti svojoj pohlepi.

Isus prekida hod i sjeda jer im ima nešto važno kazati što nikada njegovi učenici ne bi smjeli zaboraviti. Kaže im: „tko hoće biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ Isusov učenik mora odustati od pohlepne želje da pod svaku cijenu i na štetu drugih zadovolji svoje ambicije i taštinu. Sam Isus za sebe kaže da je došao da služi a ne da bude služen i zbog toga se jedan njegov učenik ne smije smatrati većim od drugog. Upravo suprotno, mora zauzeti posljednje mjesto, mora stati na mjesto onih koji nemaju nikakvu moć, koji su odbačeni i zaboravljeni. Moramo, to Isus zahtjeva, biti poslužitelji svima, ne gledajući tko je tko.

Da bi Isus dodatno pojasnio kako se njegovi učenici trebaju ponašati, uzima dijete, stavlja da posred njih, grli ga i govori: „tko god ovakvo jedno dijete primi u moje ime, mene prima“. Ovom nježnom gestom Isus pokazuje svojim učenicima da njihove oči ne žude za slavom, čašću i moći, da se njihova pažnja mora zaustaviti na ljudima koji su u očima ovog svijeta mali i krhki, kojima je potrebna zaštita i briga. Isus stavlja u središte svoje zajednice dijete kao simbol onoga najljepšeg što čovjekova priroda ima prije nešto što je pokvare duhovne bolesti kao što su oholost, zavist ili častohleplje. Dijete je iskreno, nevino, blago, povjerljivo. Upravo bi te ljudske vrednote i mi stariji trebali prigrliti i čuvati kako bismo mogli prigrliti nešto još veće, a to je sam Isus Krist koji je put do Boga, u vječni život.

Mi koji smo Crkva trebamo poput Isusa prigrliti malene, nezaštićene, siromašne, iskorištavane, izbjeglice, na različite načine unesrećene ljude i tek se tada smijemo nadati da će i Bog nas same prigrliti za vječnost.

 

Fra Jozo Šarčević, S. Sopnica, 20.9.2015.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

ramska-travanj-2012.jpg

Ramska Zajednica


ul. Grada Vukovara 235, Zagreb 10 000 Hrvatska

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

E-mail:   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Telefon: +385-1/2422-870

Fax: +385-1/2422-856

http://www.ramska-zajednica.hr