Menu
RSS
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/crima12gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide02gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide13gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_07gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide04gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_08gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide21gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/prozor-crkva-2gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/stories.slideshow.Ramska-vecer-natpisgk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/Ramski-krajolik-lastavice-1gk-is-87.jpglink
«
»
A+ A A-

Rama između mita i stvarnosti - II. dio

Autor: Ivo Karača, prof. povijesti

Rex Ramae
Početkom 12. stoljeća stvorena je Hrvatsko-ugarska država. Teško je odrediti granice Hrvatske (i Dalmacije) prije ulaska u zajedničku državu s Mađarima. Većina povjesničara smješta je uz dolinu Neretve i prema Rami. Sama Rama i jeste i nije u granicama Hrvatske, u svakom slučaju tu je negdje razmeđe Hrvatske i Dalmacije i Zahumlja ili Dukljaninova Podgorja a i Bosne, koja nije više onaj Porfirogenetov „horion Bosna“ ili zemljica Bosna iz devetog i desetog stoljeća. Njen značaj je u međuvremenu toliko porastao da je se Arpadovići na svaki način žele dočepati služeći se, ako je potrebno, i falsifikatima i pogrešnim izjednačavanjem pojmova Rame i Bosne. Ako je župa Rama u granicama Hrvatske zašto bi onda Arpadovići izdvajali jedan dio tog teritorija i stavljali ga u svoj kraljevski naslov? Ovdje treba napomenuti da je prema jednoj povelji već 1103. Koloman Arpadović nosio naslov „kralja Rame“. Dokazano je da je ona najobičniji falsifikat i u potpunosti je odbačena. Zanimljivo je kako su neki stariji hrvatski povjesničari upadali u kontradiktornost smještajući Ramu u granice Hrvatske a ujedno prihvaćali kao nepobitnu činjenicu pretpostavku da su već prvi Arpadovići nosili naslov kraljeva Rame. Apsurd je time veći što su pod Ramom podrazumijevali Bosnu i time tobože dokazivali hrvatsko državno pravo na Bosnu. U burnom 12. stoljeću kada Hrvatska gubi svoju potpunu samostalnost, kada nestaje Crvene Hrvatske (Duklje), kada jača srpska (raška) država, Bosna se širi i bori za svoju samostalnost a jedno kraće vrijeme car Emanuel Komnen obnovit će bizantsku vlast na čitavom prostoru Balkanskog poluotoka. Naša zemljica Rama zahvaljujući svom geografskom položaju, omeđena obroncima visokih planina, na sjeveru Radušom, Vranicom i Zecom, sa istoka Studenom planinom i Bokševicom, a s juga obroncima Čvrsnice i Vrana, na zapadu Ljubušom koja je dijeli od duvanjskog područja sačuvat će nešto od svoje posebnosti bez obzira na posezanja i povremenu jaču ili slabiju vlast neke od susjednih većih država. Ovi geografski faktori čine prostor Rame jednom zatvorenom, izoliranom i skladnom cjelinom.
Rama je prema popu Dukljaninu dio Podgorja i ovdje je važno odrediti što sve čini to Podgorje. To su župe: Onogošt (Nikšić), Morača, Drobnjak, Piva, Gacko, Nevesinje, RAMA i još neke župe u Hercegovini. Dukljaninova Crvena Hrvatska (Duklja...) nalazi se u velikim problemima i previranjima u 12. stoljeću. Ona se bliži svojoj propasti a sve više jačaju raški (srpski) veliki župani. Jesu li oni u svom širenju na račun izumiruće Duklje (Crvene Hrvatske) stigli i do Rame? Ako su i ovladali većim dijelom Podgorja  znači li to nužno da su stigli i do krajnjeg sjeverozapadnog područja, a tamo je Rama? Teško. Usput rečeno pojam Podgorje po svemu sudeći u 12. stoljeću nema više nikakvog značenja. Izvjesnije je da su tamo prije stigli bosanski banovi, iako prema dostupnim poveljama sa sigurnošću možemo utvrditi da je Rama u sastavu Bosne početkom 14. stoljeća. Ako je Bosna stigla u Ramu tek u tom razdoblju kako onda protumačiti ranije (krivo) poistovjećivanje pojmova Rame i Bosne. Druga je stvar čvrstina te vlasti nad prostorom Rame. Zanimljivo je stanovište, naročito u srpskoj historiografiji, gdje je u pitanju srednjovjekovne bosanske povijesti sve relativno, jer je tobože Bosna srpska, pa je nevažno i kako se ona zove. Onda može i ovako da je „Ugri zovu Rama, a Grci (Bizantinci) Bosna“. I tako je Rama postala „srpska prinčevina“ a u naslov ugarskog kralja Bele II Slijepog stiže kao miraz uz njegovu ženu Jelenu, kćerku velikog župana Uroša.
Teza da je Bela II. Slijepi prvi Arpadović koji od 1138. godine u svoj naslov stavlja i Ramu prihvaćena je od velikog dijela povijesničara. Ovo je naročito milo srpskim historiografima jer im je upravo na Beli II. najlakše dokazivati tezu o „srpskoj prinčevini“ Rami koju Bela dobiva u miraz s Jelenom, kćerkom velikog župana Raške. Srpski povjesničar, rodom Mostarac, Tibor Živković posvetio se dokazivanju te teze. Njegov uradak „Rama u titulaturi ugarskih kraljeva“ puna je nazovimo ih „pomoćnih“ riječi tipa „čini se, vjerojatno, moglo bi biti, možda“ i sl. Inače je direktor Istorijskog instituta SANU. Ne bavi se previše dokumentima koji Belu II. prvoga navode kao kralja Rame. Kasnije ću se vratiti na raspravu o autentičnosti povelja.

Prikaz ugarskog kralja Kolomana iz XV. stoljeća

Tko je zapravo Bela II. Slijepi?
Opis se uglavnom temelji na prikazu koji je dao Ferdo Šišić u „Povijesti Hrvata“.
Bela je sin Almoša, brata slavnog Kolomana Arpadovića. On je zbog, kolokvijalno rečeno, prijestolnih nesuglasica dao oslijepiti Almoša i njegova sina Belu. Kolomana je naslijedio njegov sin Stjepan, ali problemi će nastupiti kad se Stjepan II. približava kraju svog ovozemaljskog života a nema muškog nasljednika. Kao spas i otklon izumiranju slavne dinastije Arpadove pojavit će se Bela kojega će Stjepan proglasiti prestolonasljednikom i oženiti ga kćerkom raškog župana Uroša (1130.) Jelenom, „ženom muževna duha“ (F.Š.)
Po svemu sudeći Bela je kao vladar bio prilično beznačajan i većinu svojih kraljevskih obveza prepuštao je ženi Jeleni. Prema Šišiću uz svu tu beznačajnost ipak ispada da je u tih njegovih 10 godina vladanja puno toga učinjeno i priskrbljeno. Od Venecije je vraćena Dalmacija, stečena Bosna?!, koja se kao „dobrovoljno“ prikloni Ugarskoj, a u svoj toj zavrzlami Bosna se i ne zove Bosna, bar ne u naslovu vrlih Arpadovića, nego Rama. Pritom ni jedan suvremeni povijesni dokument ne svrstava Ramu u Bosnu, pa čak ni uz Bosnu. Treba svakako napomenuti da su Jelena i njen brat Beloš ili Bjeloš imali veliki utjecaj na ugarsku politiku toga vremena. Beloš je jedno vrijeme bio palatin Ugarske, nosio titulu hercega i bana Hrvatske. Očito je da preko Jelene i Beloša uloga raške (srpske) veliko-županske kuće ima izuzetno važnu ulogu. Očito je i to da Uroš a još više Beloš kao imena vuku na mađarski a to nas vodi do drugog problema i veza tadašnje Ugarske i Raške ili veza mađarske kraljevske dinastije i veliko-županske dinastije u Raškoj.
O tom razdoblju bosanske i šire povijesti bavi se i Mladen Ančić u radu „Bosanska banovina i njeno okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća“. Za vrijeme Bele II. pojavljuje se i novi pojam u bosanskoj pa i ramskoj zavrzlami a to je tzv. Bosanski dukat (ducatus – kneževstvo, vojvodina, hercegovina). Prema jednoj ispravi Bela II. daje 1139. godine taj Bosanski dukat, ili „bosansku hercegovinu“ kako se izrazio F. Šišić u „Povijesti Hrvata za Arpadovića“ svome petogodišnjem sinu Ladislavu. Jasno nam je da kao otac nije bio toliko bešćutan i ambiciozan da i pošalje svog malog Ladislava da tamo, u toj nepristupačnoj i brdovitoj „bosanskoj hercegovini“ i vlada. Zanimljivo je da kasnije, kad Ladislav i poraste, više se nikada ne javlja kao herceg ili dux tog Bosanskog vojvodstva. Ančić će, pozivajući se na kroničara Otta iz Freisinga, poistovijetiti pojmove Bosanski dukat i Ramu. Otto je ujak cara Fridrika Barbarosse, sudionik Drugog križarskog rata, putuje ovim zemljama koje su po njemu polu-barbarske, polu-države izvan granica civiliziranog uređenog Carstva. Otto je u „Djelima cara Fridrika“ („Taten Friedrichs“) opisivao zemljopisni položaj Ugarske i naveo da ona „između juga i istoka (graniči) s Ramom“. Otto je umro 1158. i ako i njegovo djelo nije neka kasnija prerađena verzija zanimljivo je da se već tada izjednačavaju pojmovi Rame i Bosne. Ottovo djelo dovršio je njegov bilježnik Rahewin (umro oko 1177. godine) iz čega je nastala „Monumenta Germaniae historica“. Svako kasnije poistovjećivanje Rame i Bosne je logičnije pa sam skloniji to pripisati Rahewinu, koji se očito služio podacima ugarske dvorske kancelarije. Bitno je da se poistovjećivanje Bosne i Rame desilo prije 14. ili 15. stoljeća. Ovdje je nešto drugo važnije. Ako je ta „bosanska hercegovina“ Ladislavov „ducatum“ onda nije Belin „regnum“ – kraljevstvo pa on onda nije prvi Arpadović koji nosi naslov kralja Rame. Uzgred rečeno s ugarske točke gledišta ovisno o potrebi trenutka ovo područje je imenovano Bosnom, Ramom, Mačvom pa i Slavonijom.
Je li onda Rama za Bele II. Slijepog mogla postati kraljevina kad ona to nikada do tada nije bila? Je li ovo dio „bizantske“ lukavosti ugarskog kralja oženjenog srpskom princezom, „ženom muževna duha“? - Jedno pišem, drugo mislim. - Pišem Rama, mislim na Bosnu?
Kako je onda Rama, koju prati usud da je uvijek na rubu neke veće i značajnije cjeline stekla ovakav ugled ili „ugled“? Jesu li se u vrijeme Bele II. tako drastično promijenile okolnosti u svezi Rame kao zemlje na rubu Hrvatske, Podgorja, Zahumlja, Bosne... da je to uvrštavanje slijedilo logiku povijesne neminovnosti?
Dokumenti koji Belu II. (pa čak i Kolomana prije njega) spominju kao kralja Rame pripadaju skoro svi splitskoj nadbiskupiji. Nećemo detaljnije ulaziti u razjašnjavanje položaja splitske nadbiskupije u to vrijeme, važno je samo napomenuti da je ona za Arpadoviće bila od velike važnosti. Često su za splitske nadbiskupe postavljali Mađare bliske dinastiji i njihovim interesima. Moglo bi se reći da su se ovdje interesi dinastije za širenjem vlasti i dokazivanjem njene (dvojbene) prisutnosti na određenom prostoru poklapali s interesima splitske nadbiskupije. Ovo se najbolje vidi na primjeru „heretičke“ Bosne pa i Rame. Koriste se sve mogućnosti da se stekne što veći utjecaj u Bosni. Hrvatsko državno pravo (bez obzira na upinjanje nekih povjesničara da to dokažu) nije im bilo od velike koristi. Arpadovići se rado oslanjaju na pape, koji u nekim ugarskim vladarima vide prave katoličke bojovnike u borbi protiv „patarenske hereze“ u tamo nekoj nepristupačnoj i brdovitoj Bosni. Prava i „prava“ splitske nadbiskupije dobro im dođu u tim posezanjima. Pa i Rama, zemljica smještena na rubu Hrvatske, Zahumlja, Bosne, Podgorja ... , duže ili kraće vrijeme dijelom tih cjelina, mogla bi dobro poslužiti. Izgleda da je njen položaj dovoljno neodređen da je se može poistovjetiti čas s jednom čas s drugom zajednicom. Arpadovićima (a i splitskoj nadbiskupiji) odgovaralo je najviše jednačenje pojmova Rame i Bosne.
Stoga se i nameće pitanje autentičnosti povelja koje već Belu II. Slijepog spominju kao prvoga koji je nosio naslov i kralja Rame. Među značajnijim povjesničarima koji te povelje smatraju falsifikatima je Nada Klaić. Osobno držim najprihvatljivijim njen zaključak da Arpadovići tek nakon smrti bizantskog cara Emanuela (Manojla) Komnena (1143. – 1180.) nose naslov „reges Rame“. Umjesto Bele II. Slijepog prvi je bio Bela III.

Prikaz bizantskog cara Manuela Komnena

Emanuel Komnen i Bela III.
Osebujna kao ličnost i povjesničarka Nada Klaić iznosi i potkrjepljuje zanimljivu tezu o „kraljevima Rame“. Prilično je nedorečena kada objašnjava položaj Rame u odnosu na Bosnu – „usput rečeno nije bosanska zemlja“, i u odnosu na Hrvatsku jer smatra da „Rama nema u početku XII. stoljeća, kao ni prije nikakve veze s Hrvatskom i Dalmacijom“. Ne veže je naravno ni s Raškom. Što ostaje onda? Izolirani i zatvoreni prostor bez čvrste državne organizacije a jedan od bitnih uzroka je geografski položaj, nepristupačnost i planine koje okružuju prostor Rame.
Stekavši početkom XII. stoljeća Hrvatsku i Dalmaciju Arpadovići i njihova Ugarska postaju neupitna sila u podunavsko-jadranskom prostoru. Ta činjenica uznemirila je njene moćne susjede pa tako u drugoj polovici toga stoljeća dolazi i do njemačko-bizantskog saveza protiv Ugarske. Najžešći ratovi s Bizantom vode se u vrijeme znamenitog cara Emanuela Komnena. Bio je to veliki bizantski uspjeh kada su zauzeli cijeli prostor Balkanskog poluotoka pa i šire. Manuel je Arpadovićima naročito osporio naslov kraljeva Hrvatske i Dalmacije a Belu III. držao je u Carigradu kao taoca. Imao je istina velike planove s njim, pripremajući ga za svoga nasljednika. Na kraju se odrekao tih namjera. Na vrhuncu svoje moći Emanuel je car, imperator, kralj Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Ugarske... sveukupno 14 zemalja u njegovom carskom i kraljevskom naslovu. Ako su Arpadovići već ranije nosili naslov kraljeva Rame kako to da svemoćni Komnen ne pridodaje i Ramu svom impresivnom nizu zemalja kojima zaista vlada? Među tim zemljama je i Bosna a Ramu će po svemu sudeći kao ukras dati svome nesuđenom zetu i nasljedniku Beli III, dok je ovaj bio još u Carigradu. Dakle ni za njega Rama nije isto što i Bosna, to je izgleda isto jedino za ugarsku dvorsku kancelariju ili je to jednačenje plod kasnijeg vremena. Neki su inzistirali i inzistiraju na tom poistovjećivanju iz neznanja, neki namjerno iz samo njima znanih razloga. Bela izgleda još u Carigradu kuje (ili mu kuju) novac s natpisom MONETA BELE REGIS R. Ovo „R“ općenito je prihvaćeno kao Rama pa neka i ostane tako.
Kakve li ironije. Sve ovo pokazuje trenutni odnos snaga, odnos svemoćnog imperatora i zatočenog princa s kojim ovaj prvi istina ima velike planove. Kao dokaz da misli ozbiljno voljan mu je dati komadić svoje zemlje koji kontrolira, ili kojeg okružuje sa svih strana zemljama u kojima je on u tom trenutku stvarna vlast.
Bela nije postao car kako je planirano, nije se oženio bizantskom princezom. Vraća se 1172. godine u Ugarsku i vlada tamo kao Bela III do 1196. godine. U međuvremenu umire milostivi i moćni car Emanuel a zemlja Rama koju je dodijelio Beli ostaje u njegovu kraljevskom naslovu. Kako je Rama sve bliža Bosni (svakako prije početka 14. stoljeća) onda je to zgodna prilika da se preko Rame uskoči ili doskoči u cijelu Bosnu. To što su Arpadovići po svojoj vladarskoj logici prihvatili izjednačavanje tih dvaju pojmova još je i razumljivo, ali kad neki povjesničari (i oni koji bi to željeli biti) rade to isto sve do današnjih dana onda je to besmisao i nerazumljivo zamagljivanje puta koji vode prema povijesnoj istini. Ovdje je zgodno napomenuti jedan opis zemalja i prihoda Bele III koje on šalje francuskom kralju Ludoviku VII. kada prosi njegovu kćer. U iscrpnom popisu zemalja, dobara i prihoda zanimljivo je da nema nikakvih prihoda iz Rame. Nije li to dokaz da je naslov kralja Rame prazna titula dobivena na ranije opisani način. Ugarska dvorska kancelarija je pod Ramom podrazumijevala čitavu Bosnu kojom očito nikada nije uspjela ovladati jer da jest onda bi s guštom u svoj naslov stavljala i Bosnu. Ne samo da nije ovladala Bosnom nego je upitna vlast Arpadovića i nad Ramom. Kako inače objasniti da Bela III. ne može navesti nikakve prihode koje dobiva iz „svoje kraljevine“ Rame. Mene osobno, kao Ramca, ta činjenica ispunjava ponosom. Nemali je broj praznih naziva u kraljevskim naslovima. Belin nasljednik ugarski kralj Emerik svojim uobičajenim zemljama dodao je još i Srbiju i Bugarsku samo zato što je tamo u jednom trenutku uspješno ratovao a da stvarno nije osvojio te zemlje što se pouzdano zna iz kasnije povijesti tih zemalja. Ugarski vladari, iz koje god dinastije dolazili, nisu se odrekli tih zemalja iako su imali neusporedivo manje prava uvrštavati ih u svoj naslov od samog Emerika. Kao dokaz ispraznosti vladarskih naslova navest ću jedan primjer:
Leopold I, pomoću Božje blagosti, izabrani rimski car uvijek uzvišen, i kralj Njemačke, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Rame, Srbije, Galicije, Lodomerije, Kumanije, Bugarske itd., nadvojvoda Austrije, vojvoda Luksemburga, te Gornje i Donje Šleske, Wiertemberga i Teke, knez Švapske, grof  Habsburga, Tirola, Ferreta i Gorice, zemaljski grof Alzasa, markgrof Svetog Rimskog Carstva nad Anasom Burgovije i Gornje i Donje Luzacije, gospodar Slavonske marke, Pordedone i Salina.
Radi se o Leopoldu I. Habsburškom (1640. – 1705.), hrvatsko-ugarskom kralju, rimsko-njemačkom caru. Poznat nam je kao „krvnik“ Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, kao car u vrijeme zadnjeg pokušaja Turaka da zauzmu Beč 1683. godine. Nakon toga uslijedio je uspješan protuturski rat što je sve okrunjeno čuvenim Karlovačkim mirom 1699. godine kojim je dokrajčena turska dominacija u Europi. Besmisleno je uopće raspravljati je li Leopold doista vladao zemljama koje su navedene u ovom impozantnom nizu. Važno je da je u tom naslovu i Rama i da se i dalje nastavlja s travestijom poistovjećivanja Rame i Bosne. Habsburgovci, i njihovi dvorski povjesničari, dokazivat će u 18. i 19. stoljeću na osnovu arpadovićevskog naslova kraljeva Rame svoje pravo na Bosnu.
Aneksijom Bosne i Hercegovine 1908. Austrija je tim svojim novim zemljama dodijelila i grb što je u stvari neznatno modificirani grb Rame, čiji nastanak smještamo u 13. ili bolje u 14. stoljeće i sličan je grbovima vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Na gornjoj strani grba je kruna ukrašena ljiljanima što bi trebao biti ustupak ljiljanima iz grba bosanskih kraljeva koje su oni vjerojatno posudili od Anžuvinaca s kojima su bili i u rodbinskim vezama. Naravno grb je trebao odražavati činjenično stanje pa zato prevladava žuto-crvena austrijska (habsburška) boja.
Zaključak je dakle da Rama početkom 12. stoljeća nije sinonim za Bosnu. Uključivanje Rame u naslov ugarskih Arpadovića, kao „župe u gornjoj hrvatskoj zemlji“ nije dokaz koji potkrepljuje hrvatsko državno pravo na Bosnu, na čemu su inzistirali stariji hrvatski povjesničari. Ako je naime Rama bila u sastavu Hrvatske prije stupanja u zajednicu s Ugarskom čemu je onda izdvajati kao zasebnu „kraljevinu“ što ona prije nikada nije bila. Do 12. stoljeća Rama s Bosnom ima labave ili bar nedefinirane odnose pa preko Rame pucati na Bosnu još je više upitno. Rama nije nikakva „srpska prinčevina“ koju Bela II. Slijepi dobiva u miraz kad se ženi Jelenom, kćerkom velikog raškog (srpskog) župana Uroša. Bela se ženi Jelenom 1130. godine, a prema ranije spomenutim dvojbenim poveljama naslov kralja Rame nosi tek od 1138. godine. Što je onda s Ramom bilo tih osam godina?
Vratimo se još popu Dukljaninu koji govori o Rami kao dijelu Podgorja. To je ona četvrtina Crvene Hrvatske ili Gornje Dalmacije i početkom 12. stoljeća nema govora o tome da su raški veliki župani imali vlast tamo, bar ne u Rami. Ako su možda u nekom razdoblju imali vlast u nekim južnim ili istočnim krajevima tog Dukljaninovog Podgorja to nije nikakav dokaz da su time stigli i do Rame, krajnjem sjevernom dijelu te zajednice.

Zemljopisni prikaz starih zemalja. Između Paganie i Zahumlja nalazi se rijeka Neretva.

Čini se da će upravo ta činjenica da je na rubu većih, organiziranih državnih (ili sličnih) zajednica podariti Rami taj mitski nedorečeni status od kojega ne treba bježati. Propašću Duklje (Crvene Hrvatske) raški župani Nemanjići će ovladati većim dijelovima tog Podgorja, ali nikako Ramom. Ona je sve više, istina u nejasnoj vezi s Ugarskom, a kako vrijeme sve više teče povezanost s Bosnom sve je opipljivija. Ovdje sada nećemo ulaziti u suštinu bosansko-ugarskih odnosa. Već sam ranije napomenuo da će ugarski kraljevi, ističući sebe kao uzorne katoličke vladare, koristiti svaku priliku da se miješaju u tamošnje vjerske prilike. Ne treba posebno naglašavati da su pritom često davali lažnu sliku o svojim stvarnim mogućnostima i tobožnjoj podložnosti Bosne ugarskim kraljevima. Koliko je brkanje pojmova Rama i Bosna besmisleno pokazuje i ovaj primjer. Liku u nekoliko navrata naseljavaju Vlasi. U 13. stoljeću doći će na red i tzv. „kraljevski Vlasi „koji su živjeli istočno od Une (koja se u to vrijeme zvala Rama) pa su se nazivali Ramljani“. U navodnicima je izvadak iz jednog rada o povijesti Like. Istina je da je Rama istočno od Une ali taj istok je rastezljiv pojam znajući koliko je stvarna, jedina Rama udaljena od Une. Držati se i dalje slijepo zablude ugarske dvorske kancelarije zaista će nas odvesti u bespuća. Povezivanje i izjednačavanje pojmova Rama i Bosna želja je ugarske dvorske kancelarije, Arpadovića i kasnijih hrvatsko-ugarskih kraljeva da dokažu svoje pravo na Bosnu.
Kako smo naveli primjer Leopolda I. Habsburgovca, očito je da se ni ova dinastija nije ništa drugačije ponašala. I slabom poznavatelju povijesti jasno je da u većini onih zemalja (kraljevstava, kneževina, grofovija...) dotični Leopold nema nikakve vlasti pa tako ni u našoj malenoj Rami, za koju vjerojatno ni ne zna gdje je jer i on, ili bolje reći njegova dvorska kancelarija, opet misle na prostor južno od Save a to su pak u to vrijeme Bosna a bogme i Hercegovina. Rama je samo dio bosanskog sandžaka ili kasnijeg pašaluka. Spomenuti Leopold i njegov vojskovođa Eugen Savojski na određeni će način biti „zaslužni“ što će nakon prodora do Sarajeva, pa naglog povlačenja austrijske vojske, u Bosni ostati samo 25 000 Hrvata katolika. Uz pomoć Mlečana ista sudbina zadesila je i Ramu kada se njen puk predvođen franjevcima seli prema Dalmaciji, najvećim dijelom u Cetinsku krajinu koju su Mlečani, nakon što je poprilično opustošena, željeli ponovo naseliti.
Habsburgovci se istina nikada ne odriču Bosne jer tobože oni po nasljednom pravu kao „kraljevi Rame“ imaju pravo na nju. Austrijsko „povijesno pravo“ potkrijepit će i povjesničar Gebhardi koji je potkraj 18. stoljeća napisao „Povijest države Bosne i Rame“  a nekako u isto vrijeme za potrebe dvora i vrhovnog stožera napisao je „Političku povijest kraljevine Bosne i Rame od 867. do 1741. godine“ i češki povjesničar Maksimilijan Šimek. Zapitajmo se još jednom koliko je u 18. i 19. stoljeću opravdana upotreba naziva „kraljevina Rama“. Primjer da se ne smijemo slijepo držati srednjovjekovnih naziva a naročito ako ga koriste dvorske kancelarije neka nam bude pojam Slavonija. Danas ćemo svi reći da je to hrvatska povijesna pokrajina između Drave i Save no nemali je broj slučajeva da je u nekim dokumentima, pa čak i u pismima papa, Bosna poistovjećivana sa Slavonijom. Gledajući tako eto nam Slavonije od Balatona do Jadrana. Razumijevati pojam Rama onako kako ga shvaća ugarska dvorska kancelarija nema veze sa zdravim razumom.
Pokušao sam prostor Rame uklopiti u šire okruženje i približiti se istini o njenoj stvarnoj ulozi u povijesti, naročito od 12. stoljeća. Svako pretjerivanje i precjenjivanje samo zamagljuje činjenice i spada u područje romantičarskog lokal-patriotizma i nema veze s pitanjem koje bi si trebao postaviti svaki historiograf, a ono glasi: „A gdje je istina“?
Lamentacije o „intrigantnom nomenu“ mogu biti zanimljive ako ih shvatimo kao pjesničku slobodu i maštovitost ili pak naš lokalni doprinos demistifikaciji biblijske priče o kuli babilonskoj. Ako ćemo i ovo uzeti u obzir prilikom istraživanja ramske prošlosti nećemo se odmaknuti daleko od megalomanije naših istočnih susjeda gdje pojedini vrli „istoričari“, okićeni svojim doktorskim titulama, govore o Srbima kao „narodu najstarijem“. Pritom izvode sve moguće i nemoguće iz „nomena“ Srbi pa tako i veliki Sibir postaje izvedenica od imena tog naroda, koji je usput rečeno izumio i glasovno pismo a ne neki tamo Feničani. Sačuvaj nas Bože od takve interpretacije prošlosti!


Korištena literatura:

1. Ferdo Šišić: Povijest Hrvata, Povijest Hrvata za Arpadovića
2. Ivan Mužić: Hrvatska povijest devetog stoljeća
3. Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna
4. Mladen Ančić: Bosanska banovina i njeno okruženje u prvoj polovici 13. stoljeća
5. Ljetopis popa Dukljanina
6. Noel Malcolm: Povijest Bosne
7. Lujo Margetić: Neka pitanja ranije bosanske pravne povijesti
8. Fran Milobar: Život Dukljanske kraljevine
9. Fra Ljubo Lucić: Rama kroz stoljeća
10. Tibor Živković: Rama u titulaturi ugarskih kraljeva

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

anketica rz.jpg

Tko je online?

Imamo 12 gostiju i nema članova online

Ramska Zajednica


ul. Grada Vukovara 235, Zagreb 10 000 Hrvatska

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

E-mail:   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Telefon: +385-1/2422-870

Fax: +385-1/2422-856

http://www.ramska-zajednica.hr