Menu
RSS
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/crima12gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide02gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide13gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_07gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide04gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_08gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide21gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/prozor-crkva-2gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/stories.slideshow.Ramska-vecer-natpisgk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/Ramski-krajolik-lastavice-1gk-is-87.jpglink
«
»
A+ A A-

Kovač Kovačipoljanin

Piše: dr.sc. Rajko Glibo

Priloge priredio: Matej Škarica


Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća u sarajevskom dnevnom listu „Oslobođenje“ pročitao sam kratki prilog sa slikom prastarog groba sačuvanog kod Livna na čijem je spomeniku uklesan gornji naslov. Zagolicao me je nadgrobni natpis iz više razloga. a) u uglednoj i širom Europe poznatoj srednjovjekovnoj državi Kraljevini Rami kroz povijest su nadgrobni spomenici pravljeni od mekog kamena koji su zvali „munjika“ i koji je slabo otporan na eroziju i zub vremena pa je danas ttako starih grobova nemoguće naći u Rami čemu su doprinijeli ramski rodovski sukobi tijekom povijesti, osvajački ratovi ratovi nametani izvana i konstantno međusobno otvoreno ili prikriveno potiranje civilizacija i njihovih ostrataka na tom području; b) Hrvati su prije gotovo tisuću godina počev od crkvenog raskola pa na ovamo dobili svoja prezimena, a tek 2008. i „Hrvatski prezimenik“ u tri toma priređivača Petra Šimunovića i Franje Maletića (pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća) u nakladi Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2008. Rađen je na temelju popisa pučanstva u RH 2001. godine, a glavni sponzori projekta bili su: Podravka d.d., Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH i Ministarstvo kulture RH. Bio je to vrlo dug proces, a hrvatska znanstveno-kulturna i ina javnost taj ogromni projekt nije prihvatila s veseljem kakvo on zaslužuje i nedovoljno je učinila na njegovoj popularizaciji i znanstveno-kulturnoj razgranatosti u primjeni. Drugi susjedi naše Domovine i narodi nisu prezimenike imali nigdje na južnoslavenskim prostorima pa ni na prostorima srednjevjekovne Rame. Nije dobro biti zlogukim prorokom, ali bolesne međuetničke silnice i osioni vlastodršci oslonjeni na svoje ''naci-povijesne'' koordinate kao da upućuju na to da do takvih prezimenika neće nikada doći, jer im činjenice iz njih ne bi išle u prilog i donijele bi ( vole reći ) više moguće štete nego korisne znanstvene spoznaje i blagodati kulturnih silnica. Srbi su počeli nominirati prezimena tek prije dva stoljeća, a Bošnjaci (muslimani) su prelaskom na islam u velikom postotku ostavljali svoja već postojeća hrvatska prezimena.: c) Ime Ramske Kraljevine širilo se Europom jer je od starog (sada vodama Ramskog jezera potopljenog) grada iz vremena Rimljana u Varvari, niz rijeku Ramu pa sve do brdašca u Gračacu (Donja Rama/ Ramae inferiore) postojalo više talionica željeza i niz uglednih kovačnica kod brojnih obitelji u obiteljskim kovačkim zadrugama; d) Kada su arheolozi Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Sulejman Ćurčić, islamizirani Ramljak i drugi) otkrili sanduke i korita za taljenje željeza u Varvari i na otežano pristupnom brdašcu u Gračacu, ostali su zapanjeni otkrićem, jer ih je začudilo otkud to u Rami, otkud je dolazila ruda, kome i zašto su tako brojne kovačnice trebale i slično, ali otada do ovog teksta nitko nije ni pokušao koliko-toliko rasvjetliti tajnu ramskih kovača i kovačnica; e) Talionice željeza i kovačnice tijekom cijelog srednjeg vijeka bile su dobro čuvane tajne da bi se izbjegli lako mogući oružani napadi i nasilna otimačina pa o tome samo arheološki ostaci uvjerljivo govore i neke teze potvrđuju.; f) Sve do dana današnjega od razno-raznih silnica Kraljevina Rama bila je potirana, a od 1918. pa do danas to potiranje je kontinuirano pojačavano nakon što su se Srbi preko tri-četiri doktorske disertacije srpskih doktoranata potpomaganih iz SANU Novi Sad napokon uvjerili da Rama nije niti je ikada mogla biti srpski teritorij, jer Srba u tom kraju nije bilo sve do dolaska rumunjskih Vlaha sa Osmanlijama da im čuvaju prometnice i budu im odani špijuni. Na sve nedaće pristigle su i one iz susjednih i drugih općina u Bosni i Hercegovini koje su sa zavidnošću i netrpeljivo gledale na kakve-takve sačuvane krhotine ramske povijesti koje vode u povijesnu dubinu, naspram njihovih općina koje su nastale tijekom 19. i 20. stoljeća i praktično su bez svoje povijesti, ili je njihova povijest mršava i mršavošću manje privlačna. Rama je nemilice komadana kao hrvatski prostor od dolaska Osmanlija pa sve do 1956. godine kada je crvena diktatura osnutkom općine Jablanica Rami oduzeta sela Doljani, Sovići, Slatina, Šabančići i druga sela i naselja od kojih su zaokružene općinske granice općine Jablanica. Prije toga cijelo područje Neretvice veličine današnje općine Prozor-Rama oteto je Rami kao „opasnom ustaškom gnezdu“ i pripojeno općini Konjic. Osnivanjem općine Kupres i to područje Rame i begova Kopčića zaokružilo je granice u posebnu općinu Kupres. I da ne nabrajamo...

Vještine starih zanata u Rami danas su gotovo u potpunosti zagubljene. Na slici je detalj iz etnografskog Muzeja Šćit koji prikazuje kovačku radionicu.

Koliko su se talionice željeza i čelika držale strogom tajnom najbolje pokazuje činjenica da je tek 2009. godine u Dubrovniku iskopavanjem zemljišta u užem dijelu starog grada za druge potrebe, otkrivena kao veliko iznenađenje talionica željeza za koju ni pisani povijesni dokumenti, ni usmena tradicija nikada nisu znali kao ni „obični“ građani Dubrovnika. Kada je 2009. talionica arheološki obrađena snimci pokazuju istovjetnost njezinu „tehnološku“sa talionicama u Varvari i Gračacu što upućuje na zaključak da su vlasti jedne i druge srednjevjekovne države strogo krile postojanje talionica i kovačnica, jer je glad za oružjem rasla, ratovi postali gotovo konstantama, a talionice i kovačnice, em su tjerane od naručitelja, em im je to bio ekonomski interes talile su i kovale sve više. Tu treba tražiti zagonetnu nazočnost Kraljevine Rame u drugim europskim zemljama i želju vlasti tih zemalja da se Rama sačuva, jer je od nezaobilazne koristi u naoružavanju vojnih postrojbi na svim razinama. Ramsko selo Kovačevo Polje toponim je od jedanaestog stoljeća na ovamo. On na svoj način govori o pretežitom zanimanju ramskih duša na skučenoj i nisko-plodnoj zemlji. Taj toponim je u svezi s grobnicom kod Livna, jer je baš on iskorišten za nominiranje umjesto imena i prezimena, a žitelje sela Kovačevo Polje na desnoj obali Rame (većina sela potopljena je vodama Ramskog jezera) i danas zovu Kovačipoljani. Livanjski Kovačipoljanin je u obiteljskom kovačkom cehu bio zadužen za plasman kovanog oruđa i oružja na tržištima izvan Rame koja su išla na sve četiri strane svijeta, ali nejednaka po daljinskim dosezima koje je i tada, kao i sada diktirao biznis i interes. Trgovačke veze Rame sa Dubrovnikom bile su žive i intenzivne sve do pada Dubrovačke Republike 1806. godine. Kada je kovački interes počeo gubiti tlo pod nogama nastankom i razvojem tvornica željezara i čeličana, iz Rame su za Osmanskog perioda i kasnije izvozili ćilime i tkalačku robu koja je pronalazila kupce pa rajčice, kupus i druge proizvode. Ramljaci i Rama kroz svoju dugu povijest uvijek su bili periferni dio Dalmacije i Hrvatske pa nije čudo što je njihovo iseljavanje kroz stoljeća išlo prema primorju od Dubrovnika do Pule, a onda prema otocima i to prvo Braču, Hvaru, Visu, Korčuli i drugima nad kojima je Rama u vrijeme Hrvoja Vukčića Hrvatinića imala na vlasti njegove i svoje ljude.

Pogled na donje dijelove Rame prema spoju s rijekom Neretvom. Još u davna vremena ovo područje bilo je važno protočište ljudi, roba i kultura u smjeru sjever - jug i obratno.

Ući u tajne ramskog kovačkog umijeća nije lako. Tijekom srednjeg vijeka prednost ramskih kovača i njihovih glavnih kovačkih proizvoda sastojala se u kvaliteti oštrice sablje i koplja. Sablja s oboručenom desnom rukom glavni je simbol grba Rame, a taj grb, baš kao i Rama, pa baš kao naša Hrvatska, čijom je Rama sastavnicom bila sve do l9l8. godine ima svoju povijest tako tkanu i satkanu kao niti jedan grb na ovom svijetu. Njegova nazočnost u prostorima Hrvatskog sabora i Vlade ima svoju tajnovitu poruku koja više govori o perutanju hrvatskih prostora, nego sva povijest tih prostora nad čijim su sadržajima uvijek jašile manje sklone ili totalno nesklone silnice, a jaše i dan-danas proširene čak u europske obzore. Sablje i koplja, a posebno nadaleko poznate njihove visokokvalitetne oštrice, bile su među najpoželjnijim u vojnim postrojbama mnogih europskih vladara i naroda. Bile su to čiste kovine visoke kakvoće kakvih dugo nije bilo nigdje u Europi pa nije čudno što su se naširoko otimali upravo za proizvode ramskih kovača i kovačnica. Talionice i kovačnice bile su, današnjim rječnikom kazano „državna tajna“ vrhunski pozicionirana po značaju za Kraljevinu Ramu i sve srednjevjekovne države koje su se interesno u nabavkama oruđa i oružja vezale za Ramu. Elektronsko ispitivanje potvrđuje ramskim kovačkim proizvodima kvalitetu kakvu danas imaju najkvalitetniji tvornički proizvodi te vrste. Veći postotak ugljika donosio je ramskim kovačkim proizvodima izuzetne kvalitete počevši od sablji, mačeva, pa preko noževa, ramskih čakija koje vape da se u našem vremenu proizvode kao autentičan ramski suvenir, ali nema tko to pogurati, jer oni bez novca bi to htjeli, a oni koji imaju novac to ne žele i u svojoj zaglupljenosti taj suvenir drže glupošću. Drugo se od takvih i ne može očekivati. Događalo se da su ramske kovačnice i kovači u kratkom vremenu za vojne postrojbe pojedinih zemalja morali iskovati mnogo oružja, jer ratovi buknu naglo i uvrtlože sve počevši od priprema pa do samog sukoba. Ramski kovači su bili izuzetno cijenjeni i izuzetno ponosni na svoje proizvode. Ni u frci i strci nikada nisu dozvolili da se žrtvuje kakvoćnost proizvoda. To su načelo kontinuirano njegovali i kasnije kada su umjesto kopalja i sablji postali važniji ramski noževi, nožići i čakije i to sve do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kada sam u selu Lug našao jednog nadaleko poznatog kovača Ćutića koji mi je pojasnio dio tajni tog zanata i posebno naglasio ogromnu vrijednost voda rijeke Rame i njezinih pritoka kod „kaljenja“ proizvoda, jer upravo je „kaljenje“ ono što proizvodu daje veliki udio u njegovom kvalitetu.

Ne može se ovdje izbjeći pitanje otkud su stigli utjecaji i poveznice ramskim kovačima. Više silnica upućuje da su majstorstvo kovačije poprimili od Kelta, ali na to treba gledati i sa stanovitom zadrškom. Naime, proučavajući nomen Rame sa pok. Fra Ljubom Lucićem otišli smo daleko i to tako što je on preko Biblije i druge literature otkrivao jedno, a ja kroz povijesnu i književnu građu drugo. Imajmo na umu da se glavni junak indijskog epa Ramajana zove Rama i ep je po njemu dobio ime. Dotle nas traganje za nomenom Rama odvelo o čemu sam onda objavio znanstveni uradak „Rama-intrigantni nomen“ koji je dostupan svima koje ovo područje interesira. Vratimo se na trenutak Keltima i Bavarskoj. Znanost je utvrdila da je u petom stoljeću prije Krista područje Kelta u Bavarskoj pogodio komet čija je razorna snaga bila ravna ukupnoj snazi desetak atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Tako strahovita razorna moć kometa u tren je rezultirala strahovitim, zapravo zastrašujućim posljedicama. Kelte je prisilila da iz munjevito nastale pustoši iseljavaju kud je tko stigao i umio pa se ne može isključiti mogućnost da se dio keltskih duša izbjegao na južnoslavenske prostore zadržao baš u Rami i baš kod kovačnica i kovača u čemu su Kelti bili nadaleko poznati. Kometi se obično otkriju prekasno. Razorni komet promijenio je život Kelta i Rimljana prije više od 2000 godina. Obrambeni mehanizmi od kometa još ni danas ne postoje.

Prikaz ranosrednjovjekovnih ratnika s različitim vrstama oružja. Tehnologija kovanja i pripremanja oružja bila je presudna za uspjeh većine vojnih pohoda.

Ono što su postizali slavni ramski kovači i na čemu su izgradili ime, čast i ugled povijesni razvoj je zacementirao. Presušio je glavni izvor sredstava za život. Kuge, ratovi, glad i druge nedaće ostavljali su  svoje razorne učinke i poticali iseljavanje Ramljaka koje kao kontinuirani i neumitni proces traje sve do danas. Nitko mu nije posvetio značajniju znanstvenu pozornost. Rodovski krvavi sukobi su s dolaskom siromaštva i egzistencijalne nesigurnosti postajali sve učestaliji. Početkom dvadesetog stoljeća njihov broj rapidno je opadao. Onda se jedno vrijeme život Ramljaka ograničio na među-seoske sukobe, pa čak na sukobe rodovskih zaselaka u istom selu kao što su mnoga sela u Rami. Šezdesetih godina XX. Stoljeća ti sukobi se počinju smatrati brukom i sramotom što je pomoglo njihovom brzom gašenju i potpunom prestanku.

Kovači duha i duhovnosti u Rami nisu bili djelotvorni kao tvarni kovači. Učestaliji ples plemenitih zvukova i tradicijskih kajdi po Rami i u dušama Ramljaka svakodnevna borba za golu egzistenciju puno zaprečava, puno ograničava i sve je manje potomaka koji tradicijsku kajdu i semiotičko-sintaktičku strukturu ramskog, primjerice, deseteračkog dvostiha: „Kad se moje namrgodi janje/ sedam zvizda na nebu je manje“ mogu cjelovito kao sladak i zapravo najslađi ugođaj doživljavati i proosjećati. Snobizam (pomodarstvo) mladima je imanentan od davnina, ali on sa sobom nosi i kontraproduktivne da ne kažemo štetne efekte. Imena autora koliko god preferirala svoju važnost nisu toliko, ili nisu u konačnici uopće važna. To potvrđuje stara tradicijska izreka iz usmene književnosti koju je hrvatski književni nobelovac Ivo Andrić maestralno elaborirao u svojoj priči „Most na Žepi“, a ta priča kasnije postaje prototipom za njegov čuveni roman „Na Drini ćuprija“. U tom će romanu naš nobelovac pokušati i uspješno oslikati svoj autopsihološki portret kroz svojega dvojnika Alihodžu kao jednog od važnijih likova romana u kojemu je zapravo glavni lik most koji omogućuje u europskim i svjetskim okvirima produženje radnje omana na više stoljeća. Dotada se vremenski okvir europskog i svjetskog romana ograničavao na duljinu života ljudskog bića, dakle, najdulje do jednog stoljeća. Prije, ili kasnije, usprkos svemu, ostaje samo ona čista esencija svakog bića, svake ideje ma koliko ona bila razvojno nametnička, ili prevratnička, svakog ljudskog nastojanja i svakog tvarnog ili duhovnog postignuća. U prirodi je umjetnika kao kovača duha nagon da ostavi trag što puniji pozitivnom i emotivnom energijom koja će se onda pretakati u klijente tog traga, a umjetnik polako neumitno i nezamijećeno izmiče na periferiju  svoga traga. Umjetnički izleti kontinuirano traju kroz stoljeća. Koliko će ispuniti svoju zadaću kovača i oplemenjivača svake naše duhovnosti ponaosob, odluka je i stvar želje i ukusa nas samih. U strci i frci života kao da zaboravljamo onu gnomu:“Svaki je čovjek kovač vlastite sreće“ pa od vlastite osobnosti nezamijećeno gradimo gnijezdo često čudnih grešaka.

- Japoćem! – kažu Ramljaci. Gdje sam ono stao? Za svoju rodovsku obiteljsku zadrugu u selu Kovačevo Polje, Kovač Kovačipoljanin je napadnut i opljačkan na svom trgovačkom putu i gubi mu se svaki trag. Takvi slučajevi nisu bili baš rijetki. Za većinu suvremenih posjetitelja ovog eseja on je umro „naprečac“, a njegove zalihe novca i neprodana roba su razgrabljene i podijeljeni među pljačkašima. Za dobrotom oplemenjene časne Livnjake ramski trgovac je umro iznenada i naprečac. Oni su rasprodali ostatak neprodane robe, onda od sakupljenog novca sagradili svom „zaslužnom“ trgovcu za to doba veličanstven spomenik koji je ramskog trgovca kod Livnjaka odveo u više varijanti legendi i predaja. Na spomenik su mu uklesali njihov nomen za trgovca kojim su se Livnjani jedino služili i koji je časni trgovac sa uživanjem za života prihvatio. Dobrom oplemenjeni Ramljaci na tom činu im se i danas zahvaljuju, a ovim esejom auktor iz zahvalnosti Kovaču Kovačipoljaninu, Ramljacima, Livljanima i svim posjetiteljima podiže znanstveno-književni stećak.

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

damir-beljo.jpg

Tko je online?

Imamo 17 gostiju i nema članova online

Ramska Zajednica


ul. Grada Vukovara 235, Zagreb 10 000 Hrvatska

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

E-mail:   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Telefon: +385-1/2422-870

Fax: +385-1/2422-856

http://www.ramska-zajednica.hr