Menu
RSS
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/crima12gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide02gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide13gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_07gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide04gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide_08gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide21gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/prozor-crkva-2gk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/stories.slideshow.Ramska-vecer-natpisgk-is-87.jpglink
http://ramska-zajednica.hr/modules/mod_image_show_gk4/cache/Ramski-krajolik-lastavice-1gk-is-87.jpglink
«
»
A+ A A-

Stradanje Hrvatske legije u talijanskoj vojsci na rijeci Donu 1942. godine

  • Napisao/la Matej

Autor: mr. sc. Pavao Crnjac

U ovom prilogu govori se o pogibiji hrvatskih vojnika u talijanskoj vojsci ARMIR na rijeci Donu. Oni su bili u Hrvatskoj legiji „Lako prijevoznom zdrugu“ u sastavu Osme talijanske armije na Istočnom frontu 1942. godine. Najprije se želi utvrditi povijesni izvor. Zatim se raspravlja o talijanskoj okupaciji Hrvatske. Želi se iznijeti istina o formiranju „Lako prijevoznog zdruga“ u Trećoj zoni i novačenje vojnika u Rami, Hrvata i Bošnjaka, te prisilnoj suradnji s talijanskom vojskom.  Utvrđuje se put „Lakog prijevoznog zdruga“ na Istočni front. U središtu je bitka za Meškov (danas Meškovskaja) i nestanak „Lako prijevoznog zdruga. “Preživjeli vojnici Hrvatske legije odvedeni su u zarobljeništvo, a poslije toga KGB je od dobrovoljaca formirala dvije Jugoslavenske brigade u sastavu Crvene armije koje su došle na Beograd i uništene kod Čačka i na Srijemskom frontu.

 

 

1. Povijesni izvori

 

O ovoj teme donedavno se ništa nije pisalo, iz razumljivih razloga naše historiografije jer je bila jednostrana, crno - bijelo obojena. Tek poslije demokratskih promjena 1989. o tome je pisao Ivan Košutić: Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, zatim arhivist Milan Pojić: „Lako prijevozni zdrug Hrvatske legije“ u Časopisu za suvremenu povijest, 1999, i u novije vrijeme u ilustriranom časopisu „Husar“  2009. u feljtonu: „Lako prijevozni zdrug Hrvatske legije“, i najnovije monografija Amira Obhođaša: „Lako prijevozni zdrug hrvatske vojske“, Zagreb 2012. Tome se može dodati i dokumentarni film Pavla Crnjac: U potrazi za očevim grobom“, Zagreb 2012. Zanimljivo je da je i 1942. u vrijeme odlaska na  Istočni front o „Lako prijevoznom zdrugu“ vrlo malo pisano, jer odnosi s Italijom upravo zbog formiranja takvog puka nisu bili najbolji. Javnost je bila 1998. godine preko medija iznenađena da se u Rimu, na groblju Verano, nalazi 16 malih lijesova hrvatskih vojnika koji su otkopani u Singinu u blizini Millerova (Večernji list, 1.12.2008, str. 12-13). Važan je u svemu Dnevnik, „Lako prijevoznog zdruga“  koji je naknadno sastavio Cukon Grga prema zabilješkama, koje je vodio, a čuva se u Hrvatskom državnom arhivu: HR HDA 1450 mikrofilmski svitak D-2384(ZM 53b/264), snimci 329-358.

 

Što su talijanski povijesni izvori o tome pisali, malo je znano. Na dopis Ministarstvu za vojsku nijekalo se da je postojala ikakvo vojna jedinica iz NDH u sastavu Osme armije na Istočnom frontu. Posrijedi je bio, vjerojatno straha da ne bi morali plaćati ratnu odštetu, mirovinu potomcima i sl.. U novije vrijeme objavljena su brojna svjedočanstva o hrabrosti vojnika „Legione autotrasportabile Croata“. Tako Pietro Alagiani, vojni kapelan: Le mie prigioni nel paradiso sovietico“, Roma 1956, Bruno Cecchini: „Memorie di un Celoviek bersagliere“, Roma 2008, Bonardo don Agostino: „Angue sul Don“, episodi intimi di prigionia di un capellano  militare in Russia, Milano 2012. Nadalje Perin Giuseppe: „Russia 11 Dicembre 1942. In attesa della disfatta. Parlano protagonisti“, Milano 2013. Eugenio Corti: Cavallo rosso, roman, Milano 1983, 11 izdanja.  Becherelli Alberto: „Italia e Stato Indipendente Croato, 1941-1943“,  Roma 2012.

Internet stranica organizacije UNIRR, reduci di Russia, koje stalno donose brojna svjedočanstvo o tim događajima, pa čak i imena naši stradalih vojnika. (www.hptts://www. fronterussounirr.libero.it)

 

2. Talijanska okupacija Hrvatske u tri zone

 

Za vrijeme Drugog svjetskog rata NDH se nalazi se pod utjecajem dviju sila osovina: Njemačke i Italije, napose Italije od 18.5.1941. do 8. rujna 1943. godine. Njemačka i Italija postavile su demarkacijsku liniju, podjela utjecaja na NDH, koja je dijelila Hrvatsku na polovicu: crtom od Zagreba do Sarajeva. Hitler je tu podjelu zacrtao jednostrano 24. travnja 1941, koju je kasnije korigirao. (Boban, 1992:49). Obadvije velesile na prostoru Hrvatske balansiraju, i vladaju u stalno nekoj ravnoteži. Fašistička vlada Italije svoju zonu utjecaja podijelila u tri zone. Prema Rimskim ugovorima od 18. 5.1941. od tri dokumenta najvažniji je prvi i drugi. U provom se određuju granice između dviju država, u drugome stoje obveze demilitarizirane zone. Italija je nametnula Hrvatskoj podjelu od tri zone: Prva zona: Istra, Zadar, Kotor, otoci Cres, Lošinj i Palagruža, kao što je bilo u Rapallskim ugovorima iz 1924, priključuju se Talijanskom teritoriju. Druga zona obuhvaća morsku obalu od Novoga, Senja, Crikvenice, Karlobag, zatim od Omiša do Dubrovnika, otoke Brač, Hvar, Korčula, Split i Kaštele  gdje se ne smiju imati vojska niti graditi ratni objekti. Time je isključena hrvatska ratna mornarica. Treća zona najudaljenija od mora: Linija od Karlovca na Bihać, Prozor, Foča i Crnu Goru. U toj zoni može Hrvatska imati vojsku, ali u toj zoni je i najveća pobuna srpskog stanovništva koju predvode  partizani i četnici. No vlasti talijanske Druge armije donose odluku 13.8. 1942. da ponovo okupiraju treću zonu jer u njoj hrvatska vojska ne može kontrolirati pobunjenike: partizane i četnike. Sporazum je hrvatska strana prihvatila time da će civilnu vlast vršiti hrvatski povjerenik, a vojnu vlast talijanska vojska. (Becherelli, 2012: 109-110). Talijanska vojna vlast koristi takvo stanje pa vrši novačenje vojnika, zatim surađuje s četnicima na štetu Hrvata kao što je to bio zločin četnika nad Hrvatima u Rami od 6. do 12. listopada 1942.

 

3. Formiranje Lako prijevoznog zdruga u Trećoj zoni. Hrvatski legionari iz Rame.

 

Poglavnik Pavelić, nakon napada Njemačke na Sovjetski savez, poziva 2. srpnja 1941. u Hrvatskoj dobrovoljce u vojne formacije Wehrmachta. Formiraju se tri divizije: 369. divizija Legionari (još zvana i „Vražja“), 373. Divizija „Tiger“, i 392. divizija „Blau“. Dobrovoljci se uvježbavaju u Stockerau u Austriji. (Košutić 1992: 167).  Nasuprot njemačkim ustupcima, Talijani traže za sebe slične ustupke to jest formiranje jedne pukovnije za sudjelovanje u njihovoj vojsci na istoku CSIR odnosno ARMIR. Hrvatsko vojno zapovjedništvo prihvaća zahtjev Talijana i 26. srpnja 1941. osniva „Laki prijevozni zdrug“. (Košutić 1992: 249).Glavni motiv je rodoljublje i borba protiv boljševizma. Naziv na talijanskom jeziku je: „Legione autotransportabile Croata di Legione Croata“. Središte Zdruga bilo je u Varaždinu gdje se nalazio stožer, jedna streljačka bojna s tri streljačke i jednom strojničkom satnijom, te satnija minobacača 81 mmm i jedna bitnica od 65 mm. Zdrug je jedno vrijeme vodio vojne  operacije u Pounju. Zatim se stacionirao u Varaždinu. Za komandanta imenovan je Egon Žitnik, potpukovnik zrakoplovstva.  

 

Polovinu Zdruga činili su dragovoljci, a drugu polovicu bili su rezervisti (pričuvnici) pozvani na vježbe. Dobrovoljci su bili regrutirani u Trećoj i Drugoj zoni pod talijanskim utjecajem. Oni su bili rodoljubi i to se prenosilo i na rezerviste. (Obhođaš 2012:47). Iz područja Livna regrutirano je 70 vojnika. Iz područja Rame regrutirano je 10 vojnika: Stipan Crnjac (Donja Vast), Ivan Ćavar (Lug), Jurić Mato (Varvara), Jurić Niko (Ljubunci), Jurić Tomo (Družinovići), Ivo Križanac (Kućane), Sičaja Miško (Podbor), Mato Uložnik-Martić (Ploča), Zelić Franjo (Uzdol), Ahmet Zečić (Homatlije). (Brković 2014: 191-328). Među unovačenima našli su se i vojnici iz Senja o čemu svjedoči pločica pronađena kraj Meškova: Vjekoslava Ota Prpića, Loganac, Krivi Put kraj Senja. Ustroj Zdruga je završen 4. prosinca a 14. prosinca 1941. bilo je svečano postrojavanje pred poglavnikom Antom Pavelićem na Markovu trgu u Zagrebu. Prije odlaska u Italiju Zdrug je brojio 45 časnika, 70 dočasnika i 1100 domobrana, ukupno 1225 vojnika i 108 konja (Košutić, 1992:251). Zdrug je imao i Popunidbenu satniju ili Doknadnu satniju (Compagnia complemento) u Riva del Garda i Doknadnu satniju (Compagnia deposito) u Karlovcu. (Obhođaš 2012: 47-48).  

 

4. Pripreme u Riva del Garda.

 

„Lako prijevozni zdrug“ je imao izobrazbu u Riva del Gard na jezeru Garda u sjevernoj Italiji. Stožerni vodovi i pješaštvo bili su smješteni u vojarnu „Monte Corno di Valarsa“ a minobacačka i protuoklopna satnija u vojarnu „Monte Brioni“. U Italiji ih je dočekao general Gabrijel Nasci, komandant 18. Corpusa Armate, prefekt pokrajine Trento i lokalne vlasti. Izvještaj Ministarstva rata u siječnju 1942 donosi: „ časnici i vojnici Hrvatske legije nisu dovoljno profesionalno pripremljeni, ali imaju opću kulturu, dobrovoljnost i disciplinu, međutim intelektualno su zaostali (intelletualmente tardi)... imaju izvrsne odnose s talijanskim osobljem i narodom.“(Becherelli 2012:190) Ta negativna ocjena nosi sa sobom posljedicu da će hrvatski vojnici biti u stalno podređenom položaju na području ratišta. Izobrazba prvih vojnika trajala je tri mjeseca, tj. do 19. veljače 1942, kad su položili zakletvu, a posljednja Doknadna satnija je poslana 15. listopada 1942. godine u kojoj su bili vojnici iz Rame.

Posljednji iz Doknadne satnije bio je Stipan Crnjac koji je poslao pismo svojim roditeljima i trudnoj supruzi Ivuši. Iz pisma se može saznati mnogo detalja o stanju među vojnicima Hrvatima u Riva del Garda:

Donosimo transkripciju pisma koje je upućeno tetku Jerki Mišić, a on gaje predao trudnoj supruzi Ivuši koja ga je brižno sačuvala i predala sinu Pavi:

 

„Dne 6. X. 1942. Garda,

 

Najprije, Faljen Isus i Marija! Bože pomozi i pomogao i Vama.

Dragi Jerko, mogu ti javiti da sam vala Bogu dobro i zdravo ko što želim i Vama zdravlje i veselje od Boga i srca svoga. Dragi Jerko, evo zapade mi malo vremena da ti se javim. Ja sam tebi pisao dosada tri puta ali meni odgovora nema ili ti ne dobivaš pisma ili nisi kod kuće.

Dragi Jerko, ja sam plavo zabrinut za kuću. Ima već četiri miseca nisam dobio pisma od kuće. Čujo sam da su tamo partizani pa može biti da su ji i poubijali.

Dragi Jerko, meni je fala Bogu do sada lipo. Gladan nisam. Novaca imam dosta a odsele što će Bog dati to ne znam. Sad ovamo di sam ja u Italiji može se svašta kupiti, jeftino svake robe. Ovamo je kila grožđa četiri lire. To je naših novaca deset kuna. Tako isto litra vina. Dragi Jerko, svake robe ima jeftino. I pojest se može kupiti jeftino.

Dragi Jerko, jeste li vi svi zdravo i kakva vam je godina? Ima li išta voća? I sve kako vam je? Kako vam je čeljad i ajvan?

Dragi Jerko, prilaziš li imalo tamo k mojima. Ako ovo moje pismo dobiješ, kaži im odmah. I spremit ću dvi slike, jednu tebi ako hoćeš, i  jednu njima podaj. Ja sam njima bio spremio svoju sliku, ali znam da nisu je dobili. Pa zato sve jim kaži što pišem. Da sam i sada ovdje i nadam se svaki dan krenuti ili na Rusiju ili na Hrvatsku u borbu, bilo tamo ili na Istok. Zato dragi Jerko, uz ova posve sretna i žalosna stanja, Bog zna, tko li živ tko li mrtav.

Dragi Jerko, sa mnom ima poznatih dosta: s Homatlija Zečić Ahmet, Križanac Ivo i još poznati od Prozora mnogo. Ovamo di sam ja ima hrvatske vojske jedna satnija i ima rekruta jedno sto pedeset, a amo su sve stari dobrovoljci za Rusiju što su se javili.

Dragi Jerko, sada primi srdačni pozdrav od mene ti i sva tvoja kućna čeljad i Ivića Gazdina i svi oni koji za mene žele čuti. I pozdravljam svu svoju kućnu čeljad. I tako, dragi Jerko, kad ovo moje pismo dobiješ, ako budu moji živi, neka mi odmah pišu preporučeno pismo. Ako ne može na Prozor, može tamo na Ostrožac.

Pozdrav Stipan Crnjac.“

 

 5. Odlazak na Istočni front u Rusiju

 

Poslije završene vojne obuke i položene zakletve 19. veljače poglavniku NDH, Duceu i kralju, „Lako prijevozni puk“ bio je spreman na odlazak za Rusiju. Uključeni su Treću diviziju Celere (Brza motorizirana divizija „Principe Amadeo Duca d'Aosta“ u 8. talijanskoj armiji. Oni su bili opremljeni osim 108 konja i sa tri automobila, šest motorkotača i 44 kamiona. Krenuli su vlakom u tri skupine i stigli u Ukrajinu u grad Harčjusk 11. travnja 1942. godine. (Košutić 1992: 252). Sa željezničke stanice Harčjusk, u rudarskom bazenu uz rijeku Mius. Prva bitka je bila kod Greko-Tomofejekva i Mihajlovka, zatim kod Vesjelija i Bokova, rudnike uglja antracita uz rijeku Mius. U toj bitci Hrvati su se pokazali vrlo hrabri gdje su izgubili nekoliko vojnika (Becherelli, 2012: 191). Zatim su išli prema rijeci Donecu u sastavu divizije „Pasubio“ i nastavili prema desnoj obali rijeke Don. Teška bitka je bila od 20. do 28. kolovoza 1942. kod Singina. Hrvatska legija je nadomjestila diviziju Pasubio i spasila gubitak bitke jer su se njezini vojnici razbježali. Za taj hrabri podvig Hrvatska legija je primili brojna priznanja i odlikovanja. (Talijani su na groblju Singin 1998. iskopali svoje vojnike a među njima je bilo 16 lijesova: 12 Hrvata i 4 Bošnjaka. Oni su preuzeti 10 godina kasnije na groblju Verano i preneseni u Zagreb 2008. Ti lijesovi i danas stoje na Mirogoju neukopani, još neidentificirani. Rodbina je izumrla ili od straha ne želi se javiti ).

 

6. Vojni obruč Crvene armije i bitka za Meškov (Meškovskaja)

 

Sovjetska Crvena Armija, u obrani svoje zemlje opravdano je poduzela otpor i napad na vojnu formaciju ARMIR koja se utvrdila na desnoj obali Dona. Bila je raspoređena: Druga mađarska armija, Osma talijanska armija i Treća rumunjska armija a između njih je bio 29 korpus njemačke vojske. Nasuprot Njemačkom planu Blau i želji da prodoru do nalazišta nafte na  Kavkazu. Crvena armija je postavili plan Saturn kojim su željeli razbiti vojnu formaciju ARMIR sa 230 000 vojnika i 60 000 mazga, raspoređeni na dužini od oko 250 kilometara uz desnu obalu rijeke Don i uništiti ih. Zbog dolaska zime i učinkovitosti smanjili su ofenzivu na polovicu prostora i nazvali je Mali Saturn. Uspjeli su osvojiti most kod Serafimoviča na Donu i tako razbiti  Treću Rumunjsku armiju. U mjesecu prosincu, 16. prosinca 1942. probili su na Donu kod Verhni Mamon talijanski front i talijansku Osmu armiju prepolovili. Stavili su  u obruč  pet divizija sa oko 85 000 vojnika zarobili od kojih 30 000  likvidirali . U toj bitci su našao i „Lako prijevozni zdrug“  s Trećom Regimentom bersagliera. Hrvati su držali položaje kod sela Konovalova, šest kilometara od rijeka Don. Ali prodorom Crvene armije iza leđa povukli su se do sela Kamilkova. Opkoljeni Talijani i Hrvati imali su plan ponovo osvojiti Meškov i dolinu rijeke Tihaje, pritoku rijeka Dona,  te  prijeći most. Međutim Crvena armija je bila tri puta nadmoćnija sa svojim tenkovima T-34 i pješadijom. Osim toga, zauzimala je brijeg na kojem je bila pravoslavna crkva koji je dominirao cijelom okolinom. Pukovnik Luigi Longo, zapovjednik  Treće Regimente bersagliera naradio je Hrvatima da se stave na čelo i pokušaju proboj kroz mjesto Meškov. Oni to nisu mogli jer su bili u okruženju bez pozadine. Nažalost, nisu imali više municije. I u odlučujućoj bitci 20. Prosinca, koja je trajala od 14 do 20 sati u mjestu Meškov, morali su se predati. Na licu mjesta su bili likvidirani ranjeni i smrznuti vojnici, a ostali vojnici su bili zarobljeni. „Lako prijevozni zdrug“ Hrvatske legije prestao je postojati, bio je potpuno uništen. Od 1283 vojnika, koliko je brojio Zdrug, 360 vojnika je poginulo a oko 923 u palo je u zarobljeništvo. U zarobljeništvu umrlo 280 vojnika. Godinu dana kasnije u Karasu na Kavkazu, za Jugoslavensku brigadu prijavio se 381 vojnik.

 

Pukovnik Luigi Longo iz Treće regimente bersagliera, koji je ostao na slobodi, izrekao je pohvale na račun Hrvata da su hrabro ispunili svoju vojničku dužnost (valorosamente il proprio dovvere). Jedan drugi preživjeli talijanski vojnik je zapisao: Hrvatska legija napadala je s vojnicima pod vodstvom poručnika Brača. Pred nam je bio herojski prizor. Mnogi su padali mrtvi, ali drugi za njima nastavljali su borbu kao da im je smrt bila nepoznata. Doista, Hrvatska legija je bila velika, i u cijelosti je bila uništena.“ (www.https://www. anbdsenzano.it od 15.3.2012.) Ovaj poraz koliko je god bio težak, on je imao i pozitivan učinak, a to je da se 18. tenkovska jedinica Crvene armije zadržala tri dana duže od predviđenoga. A za to vrijeme su uspio njemački 29. korpus  povući i  izbjeći vojno okruženje. Hrvatski legionari primili su visoka odlikovanja, koja nisu nikad stigla u njihove ruke. U toj borbi za Meškov (Meškovskaja) „Lako prijevozni zdrug“ pokazao se kao elitna vojna jedinica. Trojica vojnika  koji su uspjeli pobjeći zakopali su hrvatsku zastavu kod određenog mjesta,  koje bi se i danas moglo  pronaći. (Košutić 1992:254) Poginuli su pokopani pet mjeseci poslije, kad je okopnio snijeg i otopio se led. Tijela vojnika su bačena u velikih sedam jama, u koje su bacali crkotine iz susjednog kolhoza koje su stradale od sibirske kuge. Tako je svjedočio piscu ovih redaka lokalni povjesničar Aleksandr Cvetnov.

 

„Poštovani gosp. Pavao Crnjac,

 

Dobio sam vaše pismo i razglednicu. Puno hvala za pismo, tako i ja sad imam adresu vašeg e-maila. Pokušat ću odgovoriti na vaša pitanja: većina poginulih talijanskih i hrvatskih vojnika sahranjeno je u selu Meškovskaja, na mjestu gdje spomenika, koji ste vi vidjeli. 

Sahrane vojnika na drugim mjestima su bile rijetke, i podataka o tim mjestima nema. Točan broj poginulih također nije poznat. On se kreće oko 700 talijanskih i 360 hrvatskih vojnika. Kad su ukapali mrtve, lokalni stanovnici su skidali odjeću s umrlih, tako da je nemoguće naći znakove raspoznavanja. Mjesta sahrane su ostala netaknuta, i mi se bavimo time, da ih tražimo. Ako ću što novoga doznati, svakako ću vam javiti.

S poštovanjem, Aleksandr Viktorovič Cvetnov“ (Arhiv Crnjac: Pismo 2012).

 

Danas na mjestu masovnih grobnica sedam grobnica utonulih jama, postavljen  mali stećak na kojem piše na talijanskom jeziku: Ai caduti soldati italiani nella terra di Russia – Palim talijanskim vojnicima u zemlji Rusiji.  O hrvatskim legionarima nema spomena. Ruski vojnici koji su pali u toj bitci imaju veličanstven spomenik u središtu Maškovskaja na kojem uz imena, i reljef, plamti vječni plamen.  

 

7. Odlazak u zarobljeništvo i formiranje Jugoslavenske brigade u sastavu Crvene armije.

 

U zarobljeništvo je otišlo oko 900 vojnika i to putem marševa za izgladnjivanje u Suzdalj, bivši pravoslavni manastir i u Krasnogorsk, obadva u blizini Moskve. Od tifusa je umrlo oko 280 zarobljenika. Sovjetska tajna služba KGB organizirala je u Karasu dvije jugoslavenske brigade pri Crvenoj armiji. Prvoj brigadi bio je komandant Marko Mesić, komandant u 369. pukovniji u Staljingradu, a zamjenik je bio pukovnik Egon Žitnik, koji je ostao živ, a prije je bio komandant „Lako prijevoznog zdruga“. Kad su vojne vlasti u NDH saznali za takva imenovanja, bili su obadva zapovjednika lišeni vojnih činova jer se smatralo da je to veleizdaja. 

 

Sudbina dviju Jugoslavenskih brigada je strašna. Kad su došli u Beograd u sastavu Crvene armije, Tito je saznao da su u tim Jugoslavenskim brigadama bivši hrvatski legionari, domobrani i ustaše, dao ih je odmah odvojiti od ruske vojske. Zatim je popunio brigade s Udbinim kadrom i poslao na Čačak da dočekaju njemačku Armiju E i generala Lohra iz Grčke. U bitci za Čačak skoro su svi hrvatski legionari poginuli. Oni koji su ostali živi i bili su prebačeni na Srijemski front, gdje su također skoro svi poginuli. Od vojnika ostali su živi koji su bili ranjeni i liječili se u bolnicama. Tako je iz Ramskog kraja od 10 vojnika ostalo na životu dvojica Ivo Križanac s Kućane i Ahmet Zečić s Homatlija.

 

Sa Ivom Križanac sam se susreo nekoliko puta, ali nikad nije htio pričati o stradanju Hrvatske legije u Rusiji i o smrti Stipana Crnjac. Kad su došle demokratske promjene 1989. godine i kad je Ivo Križanac izgubio mirovinu koju je imao od Crvene armije, pristao je da razgovara s autorom ovog članka o toj temi. Do tada je o toj temi uvijek šutio kao zaliven. Za vrijeme domovinskog rata bio je prognan iz svoga mjesta Kućane i sklonio se u Prozor. Posjetio me u Zagrebu i zamolio me da tražim od talijanskih vlasti mirovinu jer je bio u „Lako prijevoznom zdrugu“ koji se borio u sastavu ARMIRA. Kad smo pisali zahtjev Ministarstvu vojske, talijanske vojne vlasti nisu htjele priznati da je NDH bila njihov saveznik u ratu u Rusiji. Naime, vjerojatno, bojali su se da će morat plaćati mirovine preživjelim vojnicima i potomcima hrvatskih vojnika. Ipak u razgovoru s Ivom Križanac 6. siječnja 1989. doznao sam slijedeće što sam zapisao u ovoj bilješci:

 

«Na Mali Uskrs 1942. (moja napomena: a te godine je Mali Uskrs bio 17. travnja), otišli smo u hrvatsku vojsku prema redovnom pozivu. Regrutirani smo u domobransku jedinicu. Odredište nam je bilo iz Prozora u Mostaru, a poslije toga u Varaždin. Tu smo boravili od svetog Ante (13. lipnja 1942). U kasarni smo imali slabiju hranu (samo kukuruzni kruh) od ustaša koji su bili privilegirani. Bio sam zajedno sa Stipanom i Ivanom Ćavar s Luga, a s nama je bilo još mnogo drugih mladića iz Rame. Poslije svetog Ante otišli smo za Karlovac. Tu smo raspodijeljeni, jedni za Italiju, a drugi za Njemačku. Ja i Stipan i mnogi naši iz Rame raspodijeljeni smo za Italiju. Ušli smo u sastav «Hrvatske legije» i dobili smo njihove uniforme.

U rujnu mjesecu došli smo u mjesto Riva del Garda na jezeru Garda u sjevernoj Italiji. U kasarni nas je bilo oko 1000 Hrvata. Tu smo dobili talijanske uniforme, ali smo zadržali hrvatsku komandu. Bio nam je komandant potpukovnik Egon Žitnik. Ne sjećam se točnog naziv talijanske divizije. ( Moja napomena: Terza divisione Principe Amadeo Duca d' Aosta, zvana Celere, brza jer je bila motorizirana i sastavljena od elitnih jedinica zvanih bersaljera, ona opet u sastavu Osme talijanske amrije). U studenom mjesecu krenuli smo na Istočni front na Staljingrad. Tamo smo putovali vlakom. Stigli smo u blizinu Harkova, na obale rijeke Don. Bili smo raspoređeni u ratne redove na razmaku od 10 kilometara. Ja sam bio puškomitraljezac, a Stipan je bio pomoćnik minobacača. Na tom vojnom rasporedu posljednji put smo se vidjeli. Za Božić 1942. Rusi su probili na talijanskom i rumunjskom krilu. Mi Hrvati vojnici bili smo okruženi. Neki su se odmah predali. A ja sam sa svojim odjeljenjem tražio izlaz da se povežem s ostalima. No to je bilo uzalud jer nismo poznavali teren. Nakon lutanja po pustari predali smo se mjesnom matičaru. Predali smo mu i oružje. Bilo nas je tu raznih nacija. U čekanju pred zgradom gdje smo se predavali, kako je bilo hladno, mnogi su promrzli i pomrli od hladnoće. Neki su otišli u logor. Neki su odatle otišli na Kavkaz u berbu pamuka. Otputovali su vlakovima. U rujnu mjesecu 1943. kao zarobljenici vadili smo krumpir na poljima u tom području. Od onog rastanka na vojnom rasporedu na Donu, Stipana više nisam nigdje viđao niti znao što o njemu. Poslije smo se prijavili u Prvu jugoslavensku brigadu. Tada je sa mnom bio i Ahmed Zečić, koji je bio ranjen a inače je bio vozač.

 

Mjesto odakle smo pošli u tu brigadu u sastavu Crvene armije bilo je Karasu (na Kavkazu, između Crnog mora i Kaspijskog jezera). Bilo je to u rujnu 1943. godine. U toj Jugoslavenskoj brigadi komandanti su nam bili i dalje Marko Mesić i potpukovnik Egon Žitnik. Znano mi je da je Mesić ostao živ a da je Žitnik odveden u Beograd i tamo ubijen. Prešli smo u Srbiju iz Rumunjske krajem listopada i početkom studenog 1943. godine u mjestu Jaše i Kamenica. Dva puta sam bio ranjen, jedanput u Rumunjskoj a drugi put kod Požege. Kod Požege sam gledao s jednog brežuljka kako prolazi hrvatska vojska, a ja sam sada na drugoj strani. Mislio sam gdje sam bio jučer a gdje sam danas. Tog trenutka pogodio me metak u ruku, na koju sam i danas bolestan. Liječio sam se u Đakovu, bolnica je bila u sjemenišnoj zgradi. Demobiliziran sam u Zagrebu. Došao sam živ kući 1946. godine.»

     

ZAKLJUČAK

 

Fatalna je pogrješka što je Pavelić poslao „Lako prijevozni zdrug“ u sastav ARMIRA za borbu protiv boljševizma. Hrvatska legija, iako je bila podređena i prebacivana iz jedne divizije u drugu diviziju, pokazala veliku hrabrost. Druga je fatalna pogrješka što je Hrvatska legija dva puta uništena na brutalan način, prvi put u Meškovu, a drugi put kod Čačka. Žalosno je da je rodoljublje vojnika iz Rame, Hrvata i Bošnjaka, bilo zloupotrijebljeno i pogaženo. Ovaj članak iz humanih razloga unatoč svemu postavlja dva pitanja. Jedno je - kad će se dostojno pokopati 16 Hrvatskih legionara koji se nalaze još neidentificirani u mrtvačnici na Mirogoju u Zagrebu? Oni se nalaze u malim sarkofazima kako su ih isporučile talijanske vojne vlasti, a bili su pokopani na talijanskom vojnom groblju u Singinu kraj Mullerova na rijeci Donu.

 

Drugo je pitanje - kad će se obilježiti masovna grobnica hrvatskih vojnika u Meškovu (Maškovskaja) kao što je obilježena stećkom talijanska masovna grobnica? U talijanskoj masovnoj grobnici je pokopano oko 700 vojnika Treće regimente bersaljera. Zajedno s njima u sedam jama pokopano je 360 hrvatskih vojnika „Lako prijevoznog zdruga“. Na talijanskom stećku stoji natpis: Ai caduti soldati italiani nella terra di Russia – Palim talijanskim vojnicima u zemlji Rusiji. Može li hrvatsko ministarstvo obrane postaviti uz talijanski stećak nastpis s riječima: Ai caduti soldati croati nella terra di Russia – Palim hrvatskim vojnicima u zemlji Rusiji.

 

Demarkacijske zone na području NDH, 1941-1943. godine.

Vojnici LPZ-a spremaju se za pokret.

Vojni obruč Crvene armije i bitka za Meškov, 20. 12. 1942. godine.


Vojnik LPZ-a Stipan Crnjac, 1942. godine

Talijansko-hrvatski vojnici u zimskoj opremi.

Faksimil pisma Stipana Crnjca iz Riva di Garda, Italija 1942.

Kolona zarobljenih Osovinskih vojnika na Istočnom frontu.

Stećak iznad sedam jama masovne gorbnice u Meškovu. Na fotografiji autor P. Crnjac.

 

_________________

 

IZVORI I LITERATURA

 

Arhiv:

Hrvatski državni arhiv Zagreb: HR HDA 1450 mikrofilmski svitak D-2384(ZM 53b/264), snimci 329-358.

Arhiv Crnjac: Pismo Cvetnov 2012.

 

Literatura:

Košutić, Ivan: Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu, Zagreb 1992.

Dizdar, Z.- Sobolevsdki, M.: Prešućivani Četnički zločini u Hrvatskoj i BiH 1941.-1945, Zagreb 1999.

Lucić, fra Ljubo: Rama kroz stoljeća, Rama-Šćit 2002.

Malcolm, Noel: Bosna. Kratka povijest, Sarajevo 2011.

Obhođaš, Amir: „Lako prijevozni zdrug“ Hrvatske legije, Zagreb 2012.

Brković, Tomislav i dr: „Rama 1942“, Rama-Šćit 2014.

Alagiani, Pietro, vojni kapelan: „Le mie prigioni nel paradiso sovietico“, Roma 1956.

Eugenio Corti: Cavallo rosso, roman, Milano 1983, 11 izdanja

Cecchini, Bruno: „Memorie di un Celoviek bersagliere“, Roma 2008.

Bonardo, don Agostino: „Sangue sul Don“, episodi intimi di prigionia di un capellano militare in Russia, Milano 2012.

Perin, Giuseppe: „Russia 11 Dicembre 1942.“ In attesa della disfatta. Parlano protagonisti, Milano 2013..

Becherelli, Alberto: „Italia e Stato Indipendente Croato, 1941-1943“, Roma 2012.

Scaccia, Pino: Lettere dal Don, Milano 2012

Scaccia, Pino: ARMIR. Sulle tracce d' un esericito perduto, Milano 2015..

Scaccia, Pino: Voci e ombre dal Don, Milano 2017.

 

Časopisi:

Ilustrirani časopis „Husar“, Zagreb 2009.

Pojić, Milna: „Lako prijevozni zdrug Hvatske legije“ u Časopisu za suvremenu povijest, 1999.

 

Novine:

Večernji list, 1.12.2008, str. 12-13.

 

Dokumentarni film:

Crnjac, Pavao: U potrazi za očevim grobom, Zagreb 2013.

 

Internet stranice:

Legione croata: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. , od 04.11.2011.

www.https://www.fronterussounirr.libero.it

www.https://www.anbdsenzano.it, od 15.3.2012.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

hkud-rama-01_m.jpg

Tko je online?

Imamo 74 gostiju i nema članova online

Ramska Zajednica


ul. Grada Vukovara 235, Zagreb 10 000 Hrvatska

E-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

E-mail:   Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Telefon: +385-1/2422-870

Fax: +385-1/2422-856

http://www.ramska-zajednica.hr