Povodom obilježavanja sjećanja na neopravdano zaboravljeni zločin ubojstva šćitskog gvardijana fra Julijana Jurkovića te mučeništva i smrti vikara fra Viktora Sliškovića, u nastavku donosimo tekst koji govori o događajima na području današnje općine Prozor – Rama u srpnju i rujnu 1942. godine. Iste događaje zbog razmjera zločina možemo promatrati kao svojevrsni uvod u kasnija masovna stradavanja hrvatskog i bošnjačkog stanovništva Rame u listopadu 1942. koje su počinili četničke snage pod talijanskim pokroviteljstvom.
Uz dozvolu preuzeto sa; https://www.rportal.eu/index.php/rama/item/2345-partizanski-napad-na-prozor-i-stradanje-scitskih-franjevaca-u-srpnju-1942-godine
piše: doc. dr. sc. Mijo Beljo (članak objavljen u Zborniku radova Rama u Drugom svjetskom
ratu i poraću, 2021.)
U ljeto 1942. godine, prostor Prozora i Rame postao je poprište dramatičnih ratnih sukoba u kojima se prelamala sudbina tadašnjih država i ideologija. Dok su se talijanske snage povlačile, a partizanske jedinice silovito nadirale prema zapadnoj Bosni, prozorski kotar pretvorio se u strateško “raskrižje” na kojem se vodila bespoštedna borba za kontrolu prometnih pravaca.
No, iza vojnih izvještaja o zauzimanju gradova i pomicanju frontova krije se jedna od najmračnijih stranica povijesti ramskog kraja: brutalno stradanje šćitskih franjevaca. U sjeni tih velikih vojnih operacija, franjevački samostan na Šćitu našao se izravno na udaru ideološke isključivosti i ratnog kaosa.
Ovaj članak analizira okolnosti partizanskog napada na Prozor u srpnju 1942. godine, stavljajući u prvi plan tragičnu sudbinu fratara koji su postali žrtvama partizanskih jedinica. Kroz detaljan uvid u vojne manevre i tadašnju političku klimu, autor rekonstruira put koji je vodio do njihova ubojstva, osvjetljavajući stravičnu cijenu koju je ramsko franjevaštvo platilo u vrtlogu Drugoga svjetskog rata.
Uvod
Početkom Drugog svjetskog rata područje današnje općine Prozor-Rama, nalazio se u sastavu Kraljevine Jugoslavije, zajedničke državne zajednice južnoslavenskih naroda na čijem se čelu nalazila srbijanska kraljevska dinastija Karađoređevića. Unutar spomenute državne zajednice prostor današnje općine Prozor- Rama činio je kotar Prozor podijeljen na dva dijela, Gornju Ramu i Prozor, koji su bili dio administrativne jedinice Primorske banovine sa sjedištem u Splitu. Sporazumnim dogovorom hrvatske i srbijanske političke elite oko rješavanja hrvatsko-srpskih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji, Primorska banovina je zajedno sa Savskom banovinom tijekom kolovoza 1939. postala dio Banovine Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu. U sastavu Banovine Hrvatske kao integralnog dijela Kraljevine Jugoslavije, prozorski srez dočekao je napad nacističke Njemačke i drugih zemalja članica Trojnog pakta na Jugoslaviju u travnju 1941. godine. Brzi poraz jugoslavenske kraljevske vojske bijeg iz države kralja Petra II. Karađorđevića i glavnih predstavnika vlasti označio je konačni kraj višenacionalne monarhije čiji je prostor podijeljen na temelju dogovora fašističke Italije i nacističke Njemačke te ostalih zemalja članica Trojnog pakta. Na taj način, od nekadašnjih područja Banovine Hrvatske i Vrbaske banovine te dijelova Drinske i Zetske banovine tijekom 10. travnja 1941. formalno je proglašena nova državna zajednica Nezavisna Država Hrvatska (NDH) u kojoj su glavne poluge državne vlasti uz potporu Njemačke i Italije preuzeti pripadnici povratničkog Ustaškog pokreta na čelu sa Antom Pavelićom
Prozorski kotar u drugoj polovici 1941. godine
Prema posljednjem predratnom popisu stanovništva Kraljevine Jugoslavije provedenom tijekom 1931. prozorski srez brojao je ukupno 14.713 stanovnika. Isti popis navodi kako su na području Gornje Rame egzistirala 882 domaćinstva sa 5245 stanovnika koji su živjeli u 1025 kuća, dok je šire područje Prozora brojalo 1689 domaćinstava sa 1681 kućom u kojima je živjelo 9468 stanovnika.[1] Od ukupnog broja stanovnika njih 9578 izjašnjavalo se rimokatolicima, 5067 muslimanima, 61 pravoslavnima i šest njih koji su se izjasnili protestantima.[2]
Uspostavljanje NDH označilo je i uvođenje novog unutrašnjeg administrativnog ustrojstva. U skladu s time, nove vlasti su tijekom 1941. usuglasile podjelu države na 22 Velike župe i grad Zagreb. Daljnja interna organizacija župa bila je provedena kroz podjelu na kotareve, kotarske ispostave i općine.[3] Navedenom podjelom prostor Prozora i Rame postao je zaseban kotar unutar Velike župe Pliva –Rama koja je imala sjedište u Jajcu. [4] Proces uspostave vlasti NDH na prostoru Prozora i okolnih ramskih sela tijekom druge polovice 1941. protekao je u mirnom ozračju. Relativno brzu provedbu ustrojstva nove državne vlasti bilo je moguće provesti prije svega zahvaljujući većinskom hrvatskom stanovništvu prozorskog kotara koje je u tim trenutcima prihvatilo novu vlast ne osvrćući na način njezina ustrojstva i odabira njezina vodstva o kojemu vrlo vjerojatno nije bilo detaljno upoznato.[5] Naime, iako u sastavu župe Pliva-Rama koja je u većini obuhvaćala prostore središnje i zapadne Bosne kao i dio zapadne Hercegovine, područje Prozora predstavljalo je granični prostor odnosno prijelaz iz Bosne u Hercegovinu i obrnuto. U skladu s takvim položajem, upravo preko prostora kotara Prozor prolazili su važni prometni pravci koji su spajali prostore Hercegovine sa središnjom i zapadnom Bosnom. Sam grad Prozor kao sjedište kotara smješten je u dolini koju sa sjevera okružuje planinsko područje važnog prijevoja Makljen do kojega je iz Prozora preko područja naselja Gmići vodila vijugava cesta koja je bila najkraći prometni pravac prema Gornjem Vakufu (Uskoplju). Pored toga dijela važne ceste, s istočne strane Makljena postajali su uglavnom seoski putevi koji su u težim vremenskim prilikama bili teško prohodni ali su unatoč tome omogućavali prolazak prema središnjoj Bosni. S južne strane grada Prozora nastavljao se prometni pravac iz smjera srednje Bosne prema Jablanici i Konjicu te ostatku Hercegovine dok se sa zapadne strane grada pružala cesta koja je vodila prema selima gornjeg toga rijeke Rame i dalje prema Ravnom, Kupresu te Tomislavgradu. Prema tome, evidentno je kako je prozorski kotar u geostrateškom smislu predstavljao područje iznimne važnosti odnosno svojevrsno „raskrižje“ dviju regionalnih cjelina.[6]
U vojnopolitičkim dogovorima koje su predstavnici NDH usuglasili s fašističkom Italijom i nacističkom Njemačkom, područje prozorskog kotara postalo je granično područje utjecaja i djelovanja spomenutih vojnih sila. Naime, u danima nakon formalnog proglašenja NDH ministri vanjskih poslova Italije i Njemačke su u cilju dogovora oko podjele prostora NDH, odnosno podjele zona utjecaja koje su trebale odgovarati gospodarskim interesima Italije i Njemačke, tijekom 22. travnja 1941. u Beču održali zajednički sastanak. Kao konačni rezultat bečkog sastanka dogovorena je „demarkacijska linija“ koja je prostor NDH dijelila na dva dijela pod zasebnom njemačkom i talijanskom kontrolom.[7] Spomenuta „demarkacijska linija“ uspostavljena je na način da je cijepala gospodarski važne dijelove NDH koji su po Njemačkim procjenama bili najrazvijeniji i kao takvi sposobni sudjelovati u procesu pružanja potpore ratnim naporima njemačkog gospodarstva.
Tako uspostavljenom podjelom područja NDH prozorski kotar potpao je pod talijansku zonu utjecaja te je predstavljao granični kotar prema njemačkoj zoni, koja je prolazila istočnim predjelima prozorskog kotara. U daljnjoj reorganizaciji podijeljenih zona, priobalni dijelovi hrvatske jadranske obale, zajedno s dijelovima Gorskog kotara, bili su anektirani od strane fašističkih talijanskih vlasti. Taj dio kasnije postat će prepoznatljiv kao Prva zona i na njoj će talijanska strana započeti s provedbom proces talijanizacije lokalnog hrvatskog stanovništva. Preostali prostor koji se pružao od granica Prve zone do „demarkacijske linije“ organizirao se kao Druga (demilitarizirana ) i Treća zona.[8] Na području Druge zone vlasti NDH nisu smjele imati veće vojne jedinice kao ni ratnu mornaricu a s tih područja morali su povući sve ustaške postrojbe. Većinske regularne domobranske snage u toj su zoni bili pod talijanskim zapovjedništvom a sve pokrete vlastitih vojnih snaga predstavnici NDH bili su obvezni usuglasiti u dogovoru s talijanskim predstavnicima. Kakva su prava imali talijanski vojni časnici na području Druge zone može se iščitati iz obavijesti upućene iz zapovjedništva talijanske pješačke pukovnije hrvatskom zapovjedništvu Jadranske divizije u Mostaru koja „određuje da u pogledu javnog reda, stege, discipline, smještaja u vojarna i pitanjima teritorijalnoga karaktera, hrvatske čete zavise/ podređene su/ od zapovjedništva talijanske posade, čiji je djelokrug u mjestu, gdje su same te čete dislocirane“.[9] Talijanska vojska je shvaćajući važnost Prozora, prije svega u prometnom smislu, zaposjela prostor njegova kotara u listopadu 1941. raspoređujući glavninu svojih snaga na širem gradskom području gradića Prozora i njegovim dominantnim točkama. Na tom području manje talijanske snage zadržale su se tijekom sljedećih nekoliko mjeseci.
U spomenutoj podjeli prozorski kotar postao je dio Treće zone u kojoj je, slično kao i u Drugoj zoni, mogućnost djelovanja vojnih snaga NDH bila ograničena. Tako je i u toj zoni talijanska strana imala pravo uredovanja što je bilo razvidno kroz izdavanje odobrenja o brojnosti i mogućnostima djelovanja oružanih snaga NDH.[10] Opisane podjele usuglašene su Rimskim sporazumima potpisanim između visokih predstavnika fašističke Italije i NDH 18. svibnja 1941. godine.[11] Na taj su način Rimski sporazum i prethodni te naknadni bilateralni dogovori koji su ga pratili predstavljali jasan pokazatelj nemoći vlasti NDH prema fašističkoj Italiji koja je nastojala onemogućiti jačanje hrvatskih vlasti na prostorima koje je proglasila svojom zonom utjecaja. Upravo stoga, kooperacija novih vlasti s srpskim pučanstvom, posebice s četničkim odredima na prostoru Druge i Treće zone, predstavljala je „razumljiv“ potez talijanske strane.
S druge strane, reorganizacijom regularnih oružanih snaga NDH tijekom studenog 1941. teritoriji NDH podijeljen je na tri domobranska zborna područja. Prema toj vojnoj podjeli prozorski kotar postao je zona odgovornosti i djelovanja 3. domobranskog zbora sa zapovjednim središtem u Sarajevu. U sastavu 3. domobranskog zbora djelovale su 5. i 6. divizija sa zapovjednim centrima u Sarajevu i Mostaru. Upravo su postrojbe iz sastava 5. domobranske divizije, odnosno dijelovi 7. pješačke pukovnije iz Sarajeva bili raspoređeni na području prozorskog kotara.[12]
Od samih početaka djelovanja postrojbe 3. domobranskog zbora nalazile su se u iznimno nepovoljnoj situaciji. Nedostatak ljudstva, opreme i školovanih časnika dodatno je usložnjavao i prethodno spomenuti smjer pružanja demarkacijske linija koja je presijecala jedinstveno područje djelovanja 3. domobranskog zbora na dva područja pod talijanskom i njemačkom interesnim utjecajem gdje su pokreti snaga NDH bili ovisni po njihovom odobravanju. Prateći navedenu podjelu, Sarajevo i veći dio središnje Bosne ulazio je u područje pod njemačkom zonom kontrole. Suprotno od toga, prostor Hercegovine i dalmatinskog zaleđa nalazio se pod ingerencijom talijanske strane. Na taj način, zapovjednici pukovnija i divizija te zapovjednik 3. domobranskog zbora general Mihajlo Lukić našli su se pred kompliciranim zadatkom uspostavljanja i održavanja mira na nepristupačnom i etnički izrazito heterogenom području na kojemu se prelamali njemački i talijanski interesi.
Rat stiže u prozorski kotar – napad partizanskih snaga na Prozor
Početkom 1942. na prostoru prozorskog kotara bila je raspoređena jedna satnija 25. pješačke pukovnije iz divizije „Bergamo“ 6. armijskog korpusa koji se nalazio u sklopu 2. talijanske armije. Zapovjedništvo 25. pješačke pukovnije nalazilo se u Tomislavgradu, a tri njene bojne bile su raspoređene u Tomislavgradu, Livnu i Sinju.[13] Uz dijelove 7. pješačke pukovnije, talijanska satnija 25. pješačke pukovnije bila je jedina veća vojna grupacija na području prozorskog kotara. Osim područja Prozora, talijanske snage bile su raspoređene i u neposrednoj okolici u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Kupresu kao i Jablanici.[14] Uz navedene talijanske i domobranske snage, u Bugojnu se tijekom prve polovice 1942. u fazi ustrojavanja nalazila 20. ustaška bojna kao dio 1. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga čiji je dio bila i Crna legija.[15]
Za razliku od istočnih i zapadnih dijelova Bosne gdje su se vlasti NDH suočavale s velikim problemima s četničkim i partizanskim snagama, u prvim mjesecima 1942. prostor prozorskog kotara bio je pošteđen ozbiljnijih vojnih djelovanja. Međutim, do ljeta 1942. postojeće stanje relativnog mira i izostanka većih sukoba na području kotara rapidno se izmijenilo. Naime, od druge polovice lipnja 1942. s područja Srbije, Crne Gore i istočne Bosne i Hercegovine u smjeru prozorskog kotara kretale su se veće partizanske snage Narodnooslobodilačke partizanske i Dobrovoljačke vojske Jugoslavije (dalje: NOP i DVJ) koje su bile u potrazi za novim područjem na kojemu su mogli organizirati vlastito djelovanje. Razlog toga pokreta prema zapadnim dijelovima današnje BiH bio je uzrokovan gubitcima partizanskih snaga na području istočne Bosne i Hercegovine nastalima uslijed djelovanja njemačkih, hrvatskih te talijanskih vojnih snaga u razdoblju od travnja do lipnja 1942. godine.[16]
U skladu s time, razlog njihova kretanja prema zapadnih dijelovima Bosne i Hercegovine bio je razumljiv. Prvo, na prostorima zapadnih dijelova BiH, Dalmaciji i Lici, partizanski pokret imao je organizirane snage koje su se sukobljavale s talijanskim i oružanim snagama NDH. Drugo, Josip Broz Tito kao vrhovnik zapovjednik NOP-a i DVJ-e, u drugoj polovici lipnja 1942. bio je upoznat sa novim sporazumom Talijana i vlasti NDH o povlačenju talijanskih snaga iz Treće zone. [17] Naime, talijanska strana je nakon višemjesečnih pregovora s vlastima NDH 19. lipnja 1942. postigla dogovor o povlačenju s područja Treće i dijela Druge zone. Spomenutim „Zagrebačkim sporazumom“ područje od Karlovca do područja istočne Hercegovine, s kojih se povlačila talijanska vojska, trebale su popuniti domobranske i ustaške snage.[18] Tito i Vrhovni štab (dalje: VŠ) bili su svjesni nemogućnosti oružanih snaga NDH oko popune prostora koji su Talijani počeli napuštati prije nego je „Zagrebački sporazum“ i praktično dogovoren. Naime, u razdoblju koje je prethodilo dogovoru u Zagrebu, talijanska vojska je već povukla svoje posade s područja Prozora, Konjica kao i Bugojna kao i s područja zapadne Bosne gdje su partizanske snage gotovo bez borbe zaposjele širi prostor Drvara i Bosanskog Petrovca.[19] Snage 3. domobranskog zbora oružanih snaga NDH zbog nedostatka ljudstva i talijanskog neblagovremenog upoznavanja s preciznim razdobljem povlačenja nisu bile u stanju adekvatnog djelovanja na prethodno napuštenom području djelovanja talijanskih snaga.
Prema tome, Tito i Vrhovni štab (dalje: VŠ) NOP-a i DVJ-e su imali provjerene informacije o povlačenju talijanskih snaga prema sigurnijim područjima. Ta je povoljna informacija dobro došla partizanskom vodstvu koje je spremalo pokret vlastitih snaga prema području u kojemu se nisu nalazile veće organizirane neprijateljske snage.[20] Iz toga razloga navedeni potez talijanske strane trebalo je maksimalno iskoristiti. U skladu s time tijekom 22. lipnja 1942. Tito i VŠ NOP-a i DVJ donijeli su odluku o pokretanju vlastitih snaga u smjeru zapadne Bosne i Hercegovine.[21] Tako su tijekom 24. lipnja 1942. s prostora sjeveroistočne Hercegovine te obronaka planine Zelengore u smjeru zapadne Bosne krenule združene partizanske snage koje su uspjele izbjeći uništenje u prethodnim višetjednim borbama s njemačkim, hrvatskim i talijanskim snagama. Okupljene u četiri proleterske brigade; 1., 2., 3. (sandžačka) i 4. (crnogorska), uz ostale manje partizanske brigade i odrede, te su partizanske snage činile ozbiljniju vojnu grupaciju s već iskusnim pripadnicima.[22] Promatrano brojčano, vodstvo VŠ NOP-a i DVJ-e i skupine partizanskih brigada u pokretu prema zapadu podijelilo se na dvije kolone sjevernu i južnu koje su zajedno brojale između 4000 i 5000 pripadnika. Zajedno s njima kretalo se i „oko 600 ranjenika“ ali i već broj ostalih civila što su partizanski izvori opisali kao „veliki zbjeg“.[23]
Osim svjesnosti odlaska talijanskih snaga s pojedinih područja Bosne i Hercegovine za pretpostaviti je kako su Tito i VŠ računali na izostanak ozbiljnijeg uključivanja djelovanja njemačkih snaga u zoni odgovornosti talijanske strane. Ispravno procjenjujući takve mogućnosti, VŠ na čelu s Titom planirao je kretanje vlastitih snaga uz granične rubove demarkacijske linije. Na taj način ostajući bez pomoći talijanskih posada koje su se povukle ili su se ubrzano povlačile, brojčano slabije domobranske i ustaške postrojbe postale su jedina prepreka većim partizanskim snagama koje su se od kraja lipnja 1942. kretale u smjeru zapadne Bosne.[24] U tom kontekstu, područje prozorskog kotara i istoimenog gradića u planovima VŠ NOP-a i DVJ bilo je ključno prije svega radi važnog prometnog položaja čijim se zauzimanjem prekidaju važni prometni pravci iz Dalmacije i Hercegovine prema ostatku središnje Bosne. Naravno, ta je prometna važnosti bila dodatno osnažena i mogućnostima prehrane s obzirom na relativno plodno područje oko rijeke Rame i ostatka prozorskog kotara.
Nakon nekoliko dana kretanja prema zapadu, 6. srpnja prve veće partizanske snage iz sastava 2. i 4. bataljuna 3. proleterske (sandžačke) brigade su se iz smjera sela Tuhobići preko područja sela Višnjevice u Klisu kod Konjica spremale krenuti prema Prozoru. Te su snage zamijenile dijelove 1. proleterske brigade koje su prethodno bile planirane za napredovanje prema Prozoru ali su u međuvremenu preusmjerene u napad na Konjic. Novi plan za napad na Prozor podrazumijevao je približavanje dijela snaga 3. proleterske brigade iz smjera njegovih južnih prilaza što je trebalo uslijediti nakon okupljanja dijelova brigade oko sela Parčana.[25] Prethodno spomenuta dva bataljuna 3. proleterske brigade imala su prvobitni zadatak da tijekom večeri 7. srpnja zauzmu Prozor nakon čega čega su trebali uništiti cestu između Prozora i Gornjeg Vakufa. Međutim, napad na Prozor planiran za 7. srpnja nije bio izvediv jer su pripadnici 2. i 4. bataljuna zajedno sa dijelom štaba i dalje bili u pokretu prema Prozoru. Pripadnici tih bataljuna 3. proleterske brigade usputno su uništavali mostove i „telegrafsko- telefonske stubove“.[26] Čini se kako u tim trenutcima partizani nisu imali precizne informacije o organiziranosti i brojnosti ustaša i domobrana u Prozoru zbog čega je VŠ NOP-a i DVJ u prvotnoj naredbi za djelovanje upućenoj 3. proleterskoj brigadi tražio da se „dobro ispita“ stanje u Prozoru jer se nije znalo postoji li u njemu „žand. (žandarmerijska-oružnička op.a) stanica“.[27] To se očito promijenilo upravo tijekom 7. srpnja kada su dobivene prve preciznije informacije o stanju ustaških i domobranskih snaga u Prozoru. U skladu s time, 8. srpnja je Titu i VŠ-u proslijeđena nova informacija o stanju u Prozoru na temelju koje je donijeta odluka o jačanju prethodno planiranih snaga koje su trebale napasti Prozor. Tada je donijeta odluka da se prema Prozoru uputi i 4. bataljun 1. proleterske brigade koja se nalazila pod komandom Koče Popovića. Prema prerađenom planu napada na Prozor, dva bataljuna iz sastava 3. proleterske (sandžačke) brigade koji su se nalazili južno od Prozora trebala su blokirati grad „od sela Nikolića i Paljika i sa jugoistočne strane od pravca Borovnice odnosno sela Duge na drumu“.[28] Te su snage trebale biti dodatno ojačane okupljanjem preostalih bataljuna 3. proleterske brigade koje su s područja oko Ivan Sedla i Bradine trebali krenuti prema Prozoru.[29] Novi plan za napad podrazumijevao je tako i sudjelovanje pripadnika 4. bataljuna (kragujevačkog) 1. proleterske brigade koji su napad na Prozor trebali započeti iz smjera sela Perića odakle su napredovanjem preko zaseoka Kulagića smještenog neposredno iznad Prozora trebali doći do „kote 772“. Za VŠ NOP-a i DVJ-a zauzimanje Prozora imalo je iznimnu važnosti što je bilo jasno naglašeno i u predmetnoj naredbi za napad dijelovima 1. i 3. proleterske brigade prema kojoj je „zauzimanje Prozora“ značilo i olakšavanje kretanja partizanskih snaga prema Gornjem Vakufu gdje „neprijatelj pokušava koncentrirati četnike i ustaše protiv nas“.[30]
Koča Popović i Danilo Lekić (preuzeto s; https://znaci.org/fotografija.php?br=3529)
Planiranje napada na Prozor Tito i VŠ NOP-a i DVJ-e mogli su posvetiti više pozornosti od 8. srpnja kada su partizanske snage nakon nekoliko sati borbi uspješno zauzele Konjic gdje su zarobile veći ratni plijen u oružju i hrani. Istovremeno sa zauzimanjem Konjica partizani su nastavili s uništavanjem pruga i pratećih objekata sve do Rame onemogućavajući na taj način uobičajeno kretanje u smjeru Prozora.[31] Približavanje velikih partizanskih snaga bio je poznato i predstavnicima vlasti NDH u Prozoru pa je lokalni kotarski predstavnik Šerif Bećirević 7. srpnja obavijestio velikog župana Župe Pliva- Rama u Jajcu o kretanju većeg broja partizana iz smjera Solakove Kule prema zapadu. Bećirević je smatrao kako te partizanske snage imaju za cilj doći do planine Raduše odakle su se trebali „spustiti u sela Vukovsko i Ravno i spojiti sa krajiškim partizanima“ koji su se nalazili na „Raduši, Ravašnici i Vranu“.[32]
Kretanje partizanskih snaga iz sastava 1. i 3. proleterske brigade bilo je poznato i talijanskim snagama na području Jablanice. Vrlo vjerojatno zbog jasnijeg uvida u snagu partizanskih snaga koje su bile u pokretu, na području sjeverne Hercegovine upućeni su izviđački zrakoplovi koji su na području sela Homatlije jugoistočno od Prozora 9. srpnja napali kolonu vojnika 3. proleterske (sandžačke) brigade. U tom napadu pripadnici 2. bataljuna 3. proleterske brigade doživjeli su ozbiljnije gubitke od pet mrtvih i deset ranjenih boraca. Među poginulim pripadnicima bataljuna nalazili su se politički komesar Mirko Pejatović i Raco Zorić dok je komandant bataljuna Ljubo Medenica bio ranjen.[33] Grupiranje partizanskih snaga na području oko Homatlija, odnosno oko Klečke stijene i sela Donje Vasti, dan ranije 8. srpnja bilo je dovoljan razlog kotarskom predstojniku Bećireviću da zaključi da partizanske snage imaju namjeru izravnog napada na Prozor. Zbog svega toga, Bećirević je tražio pomoć od strane domobranskih i ustaških snaga u Bugojnu, 6. divizije u Mostaru kao i 3. domobranskog zbora u Sarajevu ističući mogućnost „evakuacije Prozora“. Takvo traženje i panični izvještaji iz Prozora bili su temeljni razlog domobranskom pukovniku Franji Šimiću da u Prozor uputi prijeteći telegram u kojemu je obavijestio kotarskog predstojnika Bećirevića za moguće strijeljana zbog stvaranja panike. Unatoč tome, svjestan jasne opasnosti Šimić je nastojao prikupiti dostupnu pomoć radi čega je u smjeru Prozoru uputio prikupljenu pomoć u ljudstvu. Šimić je pomoć u Prozor uputio iako je vrlo dobro bio svjestan slične opasnosti od djelovanja partizanskih snaga u smjeru Gornjeg Vakufa i Bugojna.[34]
Slično kao i kotarski predstojnik Bećirević, Zapovjedništvo 3. domobranskog zbora u Sarajevu bilo svjesno opasnosti za Prozor zbog čega je situacija na tom području definirana „vrlo kritičnom“.[35] Radi toga zbog onemogućavanja direktnog napad na Prozor u razmatranju bio prijedlog da se na partizanske snage koje su se tijekom 8. i 9. srpnja okupljale na području oko Klečke stijene i Studenske planine organizira iznenadni napad podržan zrakoplovstvom. Međutim, taj je prijedlog naposljetku bio odbačen „kao riskantan“ uz zaključak da se pojačaju radovi na utvrđivanju i pripremi za obranu grada.[36]
S druge strane, najnoviji gubitci kao i jasno saznanje o primijećenom kretanju nisu zaustavili kretanje dijelova 3. proleterske brigadu koja je sa svojim 2. i 4. bataljunom nastavila približavanje Prozoru stigavši do večeri 9. srpnja u selo Duge.[37] Nedugo zatim, 10. i 11. srpnja VŠ NOP i DVJ je izdao novu naredbu prema kojoj su se smjerom sela „Gorani – Pačerani – Studenčica – Gračanica“ trebala pokrenuti četiri bataljuna (1., 2., 3. i 6. bataljun) 1. proleterske brigade. Pripadnici tih bataljuna dolaskom u selo Gračanicu južno od Prozora trebali su se rasporediti na području prema selu Paroš, Škrobučani i Donji Višnjani.[38] Za razliku od spomenuta četiri bataljuna 1. proleterske koji su na taj način zatvarali južne prilaze Prozoru usmjeravajući većinu snaga prema Šćitu, 4. bataljun (kraljevački) brigade 10. srpnja je stigao na područje sela Uzdol nakon čega su se njegovi pripadnici uputili na izviđanje područja prema Prozoru.[39] Tijekom 10. srpnja partizansko vodstvo, odnosno Tito i VŠ NOP-a i DVJ-a nalazili su se na područja sela Solakova Kula odakle su provodili pripreme za daljnje djelovanje i napade u smjeru Prozora spremajući se za kretanje u tom smjeru.[40]
U noći s 10. na 11. srpnja rukovodstvo 3. proleterske (sandžačke) brigade razradilo je vlastiti plan o napadu na Prozor. Prema tom planu, spomenute partizanske snage trebale su tijekom 11. srpnja zauzeti polazne položaje oko Prozora i 12. srpnja u „3 časa“ započeti konačni napad. Dva bataljuna 3. proleterske brigade su nakon presijecanja ceste Prozora i Donje Rame te zauzimanja Borovnica i Paljika imala zadatak zaposjedanja položaja južno i jugozapadno od Prozora. S druge, strane, 4. bataljun 1. proleterske brigade trebao je posjesti položaje istočno i sjeverno od Prozora na pravcu Krče- Kulagići- kota 869- selo Gmići, uspostaviti kontrolu nad Makljenom te onemogućiti kretanje cestom Prozor – Gornji Vakuf.[41] Na opisani način, ustaško-domobranska posada koja se u tim trenutcima nalazila u Prozoru našla bi se u okruženju.
Prvobitne partizanske procjene govorile su kako se u Prozoru nalaze izrazito male snage od „150-200 domobrana i ustaša“ koje se mogu veoma lako „skršiti“.[42] Ustaško-domobranske snage koje su se spremale pružiti otpor planiranom partizanskom napadu sastojale su se od ustaša, domobrana te manjeg broja oružnika i milicionera. Od strane domobranskih jedinica obranu Prozora podržavale su snage jednog voda domobrana 12. satnije 9. pješačke pukovnije sa 28 domobrana, nekoliko oružnika i oko 30 milicionera. Ustaške snage koje su sudjelovale u obrani Prozora činili su pripadnici 1. satnije 20. ustaške bojne koji su 9. srpnja bili ojačani s 113 pripadnika 3. satnije 17. ustaške bojne od kojih je njih 27 upućeno prema Šćitu.[43] Tu prvotnu pomoć u Prozor je uputio pukovnik Franjo Šimić nakon prethodno spomenutih paničnih vijesti kotarskog predstojnika u Prozoru Šerifa Bećirevića.[44] Naposljetku, ojačane snage koje su branile područje Prozora nakon dolaska pojačanja nisu prelazile brojku od 450 vojnika među kojima manji broj njih s borbenim iskustvom.[45]
Prema određenim izvorima obje „ustaške čete i vod domobrana“ bili su raspoređeni u gradu i na pojedinim ključnim, no ne i na svim položajima oko grada. Tako je primjerice na „sjeverozapadnoj strani, na imanju državnog rasadnika“ obrambene pozicije zaposjeo tek manji broj lokalnih oružnika. Takvu nedovoljno dobro popunjenu obranu Prozora osim ustaških predstavnika koordinirali su i domobranski časnički namjesnik Rudolf Martin te vodnik Šime Tenžera. Obrana grada postavljena je na isturenom prostoru Makljena, oko obližnjeg područja Debelog brda, sela Gmići i Naukovića sa sjevera, iznad potoka Subašinice i Bandire na istočnim prilazima gradu, kuli Studenac na južnom izlazu iz grada prema Jablanicu te sela Paljika sa zapadnog prilaza gradu.[46] Međutim, unatoč zauzimanju tih položaja nedostatak ljudstva onemogućio je zaposjedanje preostalih obrambenih položaja.[47]
U skladu s planiranim napadom partizanskih snaga 11. srpnja dijelovi pripadnika 1. i 3. proleterske brigade provodili su posljednje pripreme za planirani napad na Prozor tijekom sljedećeg dana. Međutim, čini se kako je napad planiran za taj dan neočekivano započeo upravo tijekom 11. srpnja. Naime, upravo tada su pripadnici 4. bataljuna (kraljevečki) 1. proleterske brigade sa dvije čete ( 1. i „Rudarska četa“) zaposjeli položaje na „kosama oko jednog kilometra severoistočno od Prozora, i to od: Kumbata preko sela Kulagića do serpentima na putu Prozor – Gornji Vakuf u visini sela Naukovića“.[48] Tim potezom dijelovi 1. proleterske brigade blokirali su istočne i sjeverne prilaze gradu. No, za stvarno okruživanje Prozora sa sjeverne strane spomenuti pripadnici 1. proleterske brigade morali su uspostaviti kontrolu nad važnim širim područjem prijevoja Makljena. Nedugo nakon što je je 4. bataljun 1. proleterske brigade ujutro 11. srpnja zaposjeo područje Krča do područja sela Gmića jedan vod 4. bataljuna upućen je u smjeru Debelog brda „sa zadatkom izviđanja i obezbeđenja sa pravca Gornjeg Vakufa“ .[49] U nastojanju probijanja prema Makljenu gdje su trebali presjeći cestu prema Gornjem Vakufu, pripadnici voda 4. bataljuna 1. proleterske brigade sukobili su se s pripadnicima satnije 26. ustaške bojne Crne legije koju su 10. srpnja iz Bugojna prema Prozoru uputili domobranski pukovnik Franjo Šimić i ustaški bojnik Rafael Boban nakon što su tijekom istoga dana posjetili Prozor i njegovu okolicu.[50] Sukob i napredovanje pripadnika 26. ustaške bojne Crne legije poremetilo je prethodne partizanske planove pa su se neočekivane borbe na Makljenu ubrzo proširile na području oko Naukovića i Kulagića odnosno u neposrednoj blizini Prozora. Vrlo brzo ustaško-domobranska posada Prozora dovela je u nepovoljan položaj pripadnike 4. bataljuna 1. proleterske koji su bili prisiljeni na povlačenje preko područja Kozijih stijena. Dio pripadnika bataljuna je u pokušaju povlačenja preko Kulagića naišao na grupu ustaša i domobrana gdje je došlo do novih borbi koje su ubrzale postojeće povlačenje; „Pošto je ova desetina bila primorana da se povlači brisanim prostorom preko jedne livade, obe grupe ustaša otvorile su na nju strahovitu vatru s bliskog odstojanja. Videvši da se desetina našla u kritičnom položaju, mitraljesko odeljenje s kote 869 nije se povlačilo, već je sa dobro maskiranog položaja u jednom žbunu otvorilo vatru po ustašama koje su, vrišteći iz svega glasa jurile kao pomahnitale“. U trenutcima borbi i povlačenja pripadnika 4. bataljuna 1. proleterske brigade teško je ranjena Olga Jovičić Rita, politički komesar čete u 4. bataljunu. Nakon njenog izvlačenja pripadnici 4. bataljuna 1. proleterske brigade povukli su se s područja „Krmske glave i Kumbata“. Zbog brzine protunapada ustaša i domobrana, pripadnici 4. bataljuna povlačili su se u neredu ostavljajući i „kazane u kojima je bile već skuvana hrana“. No unatoč protunapadu dio pripadnika bataljuna ostao je na „istočnim padinama Krmske glave“.[51] Zahvaljujući uspjehu, ustaško-domobranska posada Prozora i pristiglo pojačanje Crne legije uspjeli su do kraja 11. srpnja uspostaviti kontrolu nad Makljenom, Debelim brdom i Kozjim stijenama. Njihovo djelovanje bilo je ojačano djelovanjem zrakoplovstva koje je istoga dana bombardiralo područje oko Prozora te prostor oko sela Blaca, Ljubunaca, Pridvoraca i Hera.[52]
Ozbiljne borbe na zapadnim i sjevernim prilazima Prozoru, djelomično su iznenadile pripadnike 2. i 4. bataljuna 3. proleterske brigade koji su izveli slabiji napad na području oko sela Borovnice ali su u daljnjem napredovanju zaustavljeni kod obrambenih položaja oružanih snaga NDH u „rovovima kod s. Paljika.“[53] Na taj način neuspjeh djelovanja 4. bataljuna 1. proleterske utjecao je na sličan razvoj događaja kod pripadnika 3. proleterske brigade koji su se u tim trenutcima nalazili na južnim i jugozapadnim prilazima Prozoru. Zbog nastalog neuspjeha, štab 4. bataljuna 1. proleterske brigade tražio je od Tita i VŠ-a slanje dodatnih snaga smatrajući da bi bilo štetno da se iz Prozora izvuče postojeća posada branitelja i Crne legije koja je prema procjeni raspolagala većim količinama oružja.[54] Osim što su smatrali da je ustaško- domobranska posada branitelja Prozora bila dobro naoružana, partizanskoj strani ozbiljan problem predstavljao je i veći broj bunkera koje je izgradila talijanska vojska za vrijeme višemjesečnog boravka u Prozoru.[55]
U izvještajima 3. domobranskog zbora istaknuto je da je područje Prozora od 11. srpnja od 7 sati u jutro napadnuto od partizanskih snaga koje su okružile grad sa svih strana. Napomenuto je da se borbe „vode neprestano“ te da obrambena posada Prozora drži pod kontrolom prostor Makljena („k. 1127 na sjevernom izlazu serpentina“) selo Gmiće („kod serpentina“), prostor Debelog brda kota 1318, kotu 869 „ 1km s. od Prozora“ kao i područje južnog izlaza iz Prozora kotu 769.[56] Prema partizanskim procjenama u samom gradu ključnu točku obrane Prozora predstavljala je gradska kula odakle su se mogli „osmatrati svi prilazi Prozoru“ preciznije pravci s juga i sela Borovnice te Bandire s istoka.[57]
Neuspjeli napad tijekom 11. srpnja nagnao je partizansko vodstvo za grupiranje novih napadnih snaga. Tijekom nedjelje ujutro 12. srpnja partizanske snage 4. bataljuna (kraljevačkog) 1. proleterske brigade i 3. proleterske (sandžačke) brigade kojoj su se najkasnije tijekom 12. srpnja pridružila i dodatna dva bataljuna (1. i 5.) pripremale su se za novi napad.[58] U tim trenutcima otežavajuću okolnost za ustaško-domobranske snage u Prozoru imalo je partizansko zauzimanje Gornjeg Vakufa u noći s 11. na 12. srpnja kojega su nakon dvosatne borbe s malobrojnom obrambenom posadom zauzele jedinice 4. proleterske (crnogorske) brigade.[59] Zauzimanje Gornjeg Vakufa, Tito i VŠ NOP-a i DVJ ocijenio je prioritetnim zbog zaštite daljnjeg smjera kretanja prema zapadnoj Bosni.[60] Shodno tome, prelaskom Gornjeg Vakufa pod kontrolu partizana, ustaško-domobranske snage koje su branile Prozor našle su se u teškoj situaciji. Naime, jedini cestovni pravac kojim je mogla stići stvarna pomoć Prozoru vodio je iz Bugojna preko Gornjeg Vakufa. Južni pravac od Jablanice i Mostara, uslijed povlačenja većih talijanskih snaga, ostao je popunjen skromnim snagama koje nisu mogle pružiti pomoć drugim područjima. Jednako tako u susjednim područjima Bugojna, Donjeg Vakufa i Kupresa nisu postojale snage koje su bile u mogućnosti pružiti pomoć Prozoru jer su i ta područja bila konstantno ugrožena napadima nadirućih partizanskih snaga.[61] Uz to, zapovjednik 3. domobranskog zbora general Mihajlo Lukić nije imao na raspolaganju veće slobodne snage koje su mogle krenuti u pomoć Prozoru i Gornjem Vakufu. Manje talijanske snage koje su nakon odlaska partizana iz Konjica nadzirale prostor oko Jablanice i Rame, odnosno južno od Prozora, nisu bile voljne uvažiti službeni zahtjev, preciznije molbu generala Lukića i poslati svoje snage u borbu s partizanskim snagama koje su se kretale prema Prozoru i Šćitu.[62] S obzirom da su domobranske i ustaške snage južno od Prozora bile beznačajne a talijanska strana nespremna u navedene događaje uključiti vlastite pripadnike, VŠ NOP-a i DVJ je nakon uspjeha u Konjicu upravo preko južnih dijelova prozorskog kotara prema Šćitu prebacio preostalu većinu od nekoliko bataljuna 1. proleterske brigade.[63]
U okolnostima pripreme novog napada brojnost partizanskih snaga koje su se spremale u novi napad na Prozor najmanje je dvostruko premašivala brojnost ustaša i domobrana u Prozoru.[64] S druge strane, borbeno iskustvo pripadnika partizanskih brigada u napadu bilo je nemjerljivo u odnosu su na najveći broj ustaša, domobrana i oružnika u Prozoru kojima su navedeni napadi bili prvi praktični doticaji s borbama. Shodno tome, obrambeni uspjesi tijekom 11. srpnja bili su zapravo rezultat uspješnog djelovanja pripadnika satnije 26. bojne Crne legije koja je branile sjeverne prilaze Prozoru na širem području Makljena. Neuspjeh napada od 11. srpnja bio je dovoljno upozorenje partizanskoj strani za promjenu dijela prethodno planiranih aktivnosti napada na Prozor. Veliki problem za 1. proletersku brigadu bili su novi obrambeni položaji branitelja na području Kozjih stijena, Debelog brda i Makljena kao dominantnog područja koje je omogućavalo kontrolu prilaza Prozoru sa sjeverne i sjeveroistočne strane.[65] Stoga je prethodno planirani napad na Prozor mogao uroditi uspjehom tek nakon što se uspostavi kontrola nad područjem Makljena.[66]
S druge strane, čini se kako o porazu vlastitih snaga oko Prozora VŠ NOP- i DVJ i Tito nisu imali pravodobne informacije. Preciznije informacije o neuspjehu kod Prozora Tito i VŠ dobili su tek tijekom večeri 11. srpnja nakon obavijesti komandanta 4. bataljuna 1. proleterske brigade koji je naglasio kako planirani napad „sigurno neće uspjeti“.[67]
Prema novim partizanskim planovima, 4. bataljun (kraljevački) 1. proleterske brigade zajedno sa 5. bataljunom 3. sandžačke brigade trebao je izvršiti napad na prostor Makljena na istim pravcima kao i dva dana ranije kada su odbijeni od pripadnika spomenute Crne legije. Prvi bataljun 3. sandžačke imao je zadatak zauzimanja prostora Krča, dok je 3. bataljun trebao pojačati već raspoređene snage na jugozapadnim prilazima Prozoru sa zadatkom zatvaranja ceste prema Kupresu i Tomislavgradu.[68] U isto vrijeme prema području Šćita približavala se većina pripadnika 1. proleterske brigade, odnosno njena tri bataljuna s pratećim topničkim vodom.[69] Vodstvo VŠ NOP-a i DVJ-e na čelu s Titom koje se u trenutku novog napada na Prozor nalazilo u Kutama nakon saznanja o neuspjehu tijekom 11. srpnja donijelo je odluku o prolongiranju planiranog napada za jedan dan, odnosno za 13. srpnja, naredivši dodatno ojačavanje 3. proleterske brigade dvama novim bataljunima. Shodno tome, u novom napadu na Prozor trebala je sudjelovati kompletna 3. proleterska (sandžačka) i 4. bataljun 1. proleterske brigade.[70]
Tijekom 12. srpnja na spomenuti način reorganizirane partizanske snage izvodile su pripreme za novi napad na Prozor. Povodom toga, predstavnici 1. i 3. proleterske brigade u poslijepodnevnim satima 12. srpnja sastali su se na Krančićima gdje su postigli dogovor da se prije direktnog napada na Prozor najprije zauzme prostor Makljena, Debelog brda i Kozjih stijena. Prema toj zamisli, 4. bataljun 1. proleterske brigade trebao je u smjeru Debelog brda i Kozjih stijena poslati jednu četu dok je 3. proleterska brigada trebala poslati jedan bataljun u smjeru Makljena.[71] Preostale snage 3. proleterske brigade, točnije njen 1. bataljun, trebao je napasti područje Krča dok je 3. bataljun imao zadatak jačanja lijevog krila i zatvaranja puta u smjeru Šćita.[72] Od strane 4. bataljuna 1. proleterske brigade za zadatak uspostavljanja kontrole nad Makljenom određena je „Rudarska četa“ koja je napredovanjem iz smjera sela Blace i Ljubunci trebala da „zaobiđe Kozje stijene s istoka da preko brda Kalca izbiju za leđa ustašama na Kozjim stijenama i Debelom brdu i da ih zajedno sa Sandžaklijama (3. proleterska op. a) očiste kako nam ne bi visili nad glavnom i smetali pri napadu na Prozor. Na čelu su Đoko Zavada, Žika Živanović i Đuro Četnik“.[73] Preostali veći dijelovi od tri bataljuna 1. proleterske brigade u tim su se trenutcima nalazili na području sela Gračanice južno od Prozora gdje su se pripremali za napredovanje u smjeru Šćita. Njihovo usmjeravanje prema Šćitu značilo je potpuno opkoljavanje oružanih snaga NDH u Prozoru i Šćitu.[74] Iz toga razlog evidentno je kako je očuvanje kontrole nad Makljenom imalo izuzetnu važnost za održavanje obrane Prozora kao i Šćita.
Nakon nekoliko sati kašnjenja i izvršenih priprema, u ranim jutarnjim satima 13. srpnja započeo je novi napad ojačanih partizanskih snaga na Prozor. Ne čekajući pristizanje 4. bataljuna 1. proleterske brigade na područje Kozjih stijena i Debelog brda, 5. bataljun 3. proleterske (sandžačke) brigade koji se prethodno kretao smjerom Ljubunci – Menjik- Crni vrh prema koti 1370 – Krčevine napao je obrambene ustaške položaje na Makljenu.[75] Ubrzo nakon toga dio prethodno poslanih snaga 4. bataljuna 1. proleterske brigade uspio je probiti obrambene položaje na području Kozjih stijena što je označilo znak za napad i na drugim smjerovima napada.[76] Nakon početka općeg napada nadmoćnije partizanske snage probile su prve linije obrane na Makljenu pa su se daljnje borbe prebacile na prostor oko ključne ceste koja je vodila prema Gornjem Vakufu. Unatoč takvom napredovanju na području „serpentina“ u blizini ceste iznad Prozora pripadnici Crne legije pružali su žilav otpor nadirućim partizanskim snaga.[77] Međutim, snažni i koordinirani napadi iskusnih partizanskih jedinica ubrzo su doveli do probijanja druge obrambene crte na prostoru Gmića, Kulagića i Naukovića kao i na južnim prilazima gradu oko prostora stare gradske kule gdje su ustaše pružale veliki otpor.[78] Na tim smjerovima napad su izvršile preostale veće snage iz sastava 4. bataljuna 1. proleterske i 3. proleterske brigade.[79] Konačno, u poslijepodnevnim satima 13. srpnja dijelovi 3. proleterske i 4. bataljun 1. proleterske brigade probili su posljednje gradske crte obrane primoravši posadu Prozora na povlačenje prema užem dijelu grada.[80] Pretanak pružanja otpora s južne stare gradske kule partizani su smatrali jasnim znakom osvajanja „Pavelićeva gnjezda“.[81] Prilikom neorganiziranog povlačenja iz Prozora dio ustaša i domobrana koji se povlačio prema Šćitu naišao je na dijelove 3. proleterske brigade koje su im pritom nanijeli dodatne gubitke.[82]
U novonastalim prilikama koordiniranog napada ni veći broj bunkera oko Prozora nije bio od velike pomoći većim dijelom neiskusnim pripadnicima ustaško-domobranske posade Kao i u prethodnom sukobu od 11. srpnja tek su pripadnici 26. satnije Crne legije koja se nalazila na području Makljena i manji broj oružnika u Prozoru pod vodstvom časničkog namjesnika Martin Rudolfa bili jedine snage koje su imale borbenog iskustva koje su kao takve spremne pružiti otpor.[83] Prema izvještaju koji je u Jajcu neposredno nakon partizanskog zauzimanja Prozora dao njegov izbjegli kotarski predstojnik Šerif Bećirević, napominje se da je većina vojnika u samom gradu, osim oružnika, bila slabo uvježbana i bez kvalitetnog vodstva.[84] Shodno tome ustaše, domobrani, oružnici i milicioneri koji su sudjelovali u obrani užeg dijela Prozora nisu imali velikih mogućnosti dugotrajnijeg otpora prema iskusnim i brojnijim pripadnicima proleterskih brigada. Partizanski kao i izvještaji vlasti NDH, po pitanju gubitaka koje su imale ustaško-domobranske snage tijekom dvodnevne borbe za Prozor, navode brojke od „150 – 200 mrtvih“ i nestalih s manjim brojem zarobljenih (40). S druge strane, partizanske strana prijavila je tek neznatan broj gubitaka. Primjerice, rukovodstvo 3. proleterske brigade javilo je o svega „tri poginula i četiri ranjena vojnika“.[85] Iz svega navedenog vidljiva je disproporcija broja žrtava. Veliki broj žrtava na ustaško domobranskoj strani djelomično su potvrdila i izvješća vlasti NDH-a u kojima se opetovano govorilo o borbenom neiskustvu i lošem vodstvu većeg dijela postrojbi. Takve tvrdnje potkrepljuju i izvori partizanske strane koji napominju kako su primjerice pripadnici 3. čete 20. ustaškog bataljuna „bili sami mladići gotovo još djeca“ kojima je to „bio prvi vatreni okršaj“.[86] Uspjeh u Prozoru partizanska strana zaokružila je „velikim plijenom“ od „12 puškomitraljeza, 2 teška mitraljeza i jedan teški bacač“, većim količinama hrane te „drugog materijala“.[87] Unatoč porazu, veći broj preživjelih pripadnika obrambene posade Prozora uspio se u sljedećim danima probiti kroz prostor koji su nadzirali partizani prema Tomislavgradu, Jablanici, Gornjem Vakufu te Fojnici.[88] Potpuniji podatci o broju ustaša i domobrana koji su uspjeli izvući iz Prozora ne postoje. To je u određenoj mjeri i razumljivo ukoliko se u obzir uzme da je postojeće stanje onemogućavalo preciznije vođenje evidencija.
Karta 1. Djelovanje 1. i 3. proleterske brigade u napadu na Prozor i Šćit u srpnju 1942. godine (Prema: Ž. VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 47.)
Nedugo nakon ulaska u Prozor i osiguravanja njegove uže okolice, partizanske vlasti provele su konfiskaciju imovine bogatijih građana. Povlačenjem obrambene posade iz gradića preostalo stanovništvo Prozora činio je manji broj građana i seljana koji su se iz okolnih sela sklonili u grad očekujući konačan rasplet događaja. Među njima su se nalazili i simpatizeri te suradnici partizanskog pokreta. U skladu s ustaljenom praksom, nedugo nakon zauzimanja Prozora uhićeno je i ubrzo na organiziranom Prijekom sudu, pod optužbom suradnje s vlastima NDH i navodnim zločinima koji su počinili, osuđeno te streljano više desetaka stanovnika Prozora.[89] Među strijeljanim građanima bio je i jedan od najbogatijih ljudi iz Prozora hadži Mule Omanović. Prema partizanskim izvorima, hadži Omanović je uhićen kao jedan od glavnih protagonista ubojstva prozorskog partizana Rifata Omanovića koji je u pismu sinu hadži Mule zatražio određene namirnice za sebe i svoju partizansku skupinu. Hadži Mule je to prijavio nadležnim vlastima NDH koje su uhvatile u zamku Rifata Omanovića koji je nakon toga uhićen i ubijen.[90] Zbog toga su pripadnici lokalne partizanske čete, sastavljene od malog broja lokalnih partizana iz kotara Prozor, nedugo po ulasku u Prozor saznali gdje se nalazi spomenuti hadži Mule koje je ubrzo uhićen. Tek uhićenog Hadži Mulu Omanovića tijekom 16. srpnja u zatvoru je posjetio Vladimir Dedijer koji ga je opisao kao „njuškalo koji zna sve“ ističući kako se radi o bogatašu koji je imao oko „200 volova koje daje seljacima pod kiriju“.[91] S obzirom na takav Dedijerov opis za pretpostaviti je kako je upravo hadži Mulino bogatstvo bilo jedan od glavnih razloga zbog kojih su partizanski predstavnici proveli brzo suđenje u kojemu su ga osudili na smrt zbog suradnje s vlastima NDH. Kratko vrijeme nakon boravka u improviziranom partizanskom zatvoru u Prozoru hadži Mulo je pod već spomenutim optužbama strijeljan u Prozoru nakon čega je njegovo nepokopano tijelo bačeno je na neprikladno mjesto u neposrednoj blizini gradića.[92] O hadži Muli i njegovom brzom suđenju i smrti izvijestio je i jedan od najbližih Titovih suradnika Aleksandar Ranković.[93] On je 22. srpnja 1942. pišuću Titu i VŠ NOP-a i DVJ-a o stanju u Prozoru opisao proces „konfiskacije imovine“ lokalnom stanovništvu koje nije podržavalo partizane. Između ostalog, Ranković je upoznao Tita i s brzom presudom hadži Muli Omanoviću za koju je naveo kako „stavila dobar utisak“ na lokalno stanovništvo. Osim što je jasno podržao konstrukciju o hadži Mulininim „zlodjelima“ Ranković je tako dodatno naveo da je hadži Mule na vijest „o padu Moskve“ cijeli Prozor častio kavom.[94] U skladu s time, upravo spominjanje navedenih detalja od strane Rankovića navodi na mogući stvarni uzrok pogubljenja hadži Mule. Preciznije za pretpostaviti je kako su hadži Mulino bogatstvo i otvoreno nepodržavanje komunističkog pokreta, a ne suradnja s lokalnim vlastima NDH, bili zapravo stvarni razlozi njegove smrti.
Osim hadži Mule, evidentno je kako su partizani u danima nakon uspostavljala kontrole nad Prozorom izrazito aktivno pretraživali okolno područje. Cilj tih pretraga osim potrage za ostatcima ustaša, domobrana i oružnika bilo je prikupljanje hrane i drugih potrepština za veći broj pripadnika vlastitih jedinica. U tom smislu, konfiskacije imovine lokalnih ljudi, no zapravo pljačka, postala je nova svakodnevnica. Tako je primjerice partizanska strana javila kako je „veliki plijen“ konfisciran na imanju Luke Mandića (zvanog Azinov) s Borovnice.[95] Navedeni primjeri potvrđuju da je proces oduzimanja imovine, odnosno hrane i drugih pokretnih stvari bio primijenjen uglavnom na viđenije i bogatije građane Prozora i okolice. Taj proces nije zaobišao ni lokalnu župu čiju su župnu kuću u Prozoru partizani opljačkali pripremivši je za boravak visokih oficira odnosno Tita i VŠ-a NOP-a i DVJ.[96]
Međutim, „dobar odjek“ i prihvaćanje partizana kod lokalnog stanovništva o čemu je govorio Ranković nije bila točna informacija. Naime, čak je i Ranković u uvodnom dijelu prethodno spomenutog pisma upućenog Titu, jasno spomenuo kako je nova partizanska vlast svega deset dana nakon zauzimanja Prozor imala velike poteškoće s uspostavljanjem lokalne „Komande mesta“. Kao razlog tome, Ranković je isticao činjenicu slabe odgovornosti lokalnih ljudi. Naime, izbjegavanje te odgovornosti bilo je uzrokovano time što su se lokalni partizani očito odbijali zamjerati građanima „pa makar oni bili i najokorjelije ustaše“.[97] Takav problem potvrdio je zapravo široku prisutnost „konfiskacije“, pod kojom se u stvarnosti podrazumijevala masovna pljačka stanovništva radi čega su i lokalni partizani i simpatizeri nastojali biti oprezni vrlo vjerojatno se plašeći moguće naknade osvete lokalnog stanovništva. Stoga je Ranković naveo da je za novog komandanta mjesta postavljen Mujo Kovačević (partijsko ime), pravim imenom Mitar Kovačević, za kojega je naveo kako za razliku od svojih prethodnika „ponešto politički radi“ unatoč bolesti zbog koje se liječio u partizanskoj bolnici.[98]
Partizansko zauzimanje Šćita
S druge strane, u trenutcima napada na Prozor, tri preostala bataljuna 1. proleterske brigade (1. (crnogorski), 3. (kragujevački) i 6. (beogradski) bataljun) podržani topničkim vodom ukupne jačine oko „450 boraca“ napali su područje Šćita i lokalne oružničke postaje i oružnika pod zapovjedništvom Tadije Radića. Prostor postaje i uže okolice Šćita branile su izrazito male snage posade koja se sastojala od „14 oružnika, 15 milicionera te 27 ustaša 3. satnije 17. bojne“ koja je u prethodnim danima stigla kao jedino pojačanje.[99] Dakle, posada obrane Šćita bila je gotovo deset puta malobrojnija od pripadnika tri spomenuta bataljuna 1. proleterske brigade koji su se pripremali za napad. Prethodno, u napredovanju prema Šćitu, spomenute snage 1. proleterske brigade zauzele su prostore sela koja su se iz smjera sela Višnjana nalazila na području oko doline rijeke Rame na putu prema Šćitu.[100]
Borci 2. bataljona Prve proleterske brigade koji su godinu ranije napali Prozor i Šćit, (rujan 1943 u okolini Prozora)
Većinu tih naselja te sela oko Šćita naknadni partizanski izvori opisivali su „proustaškima“ za što su kao glavnog krivca smatrali gvardijana i preostala dva fratra u lokalnom samostanu. Oni su tom prilikom optuženi i za organiziranje obrane u okviru samostana i crkve na čiji su zvonik postavili „puškomitraljez iz kojega su mogli tući svaku tačku na zemljištu oko samostana“.[101] Prema tome, naknadna partizanska interpretacija fratre u samostanu nedvosmisleno je definirala „ustašama“. Partizansko dokazivanje povezanosti šćitskih fratara s vlastima NDH nastojalo se ukazati i „uzbuđenosti“ tadašnjeg gvardijana šćitskog samostana fra Julijana Jurkovića koji je na vijest o dolasku partizana telefonom tražio pomoć iz Prozora, Gornjeg Vakufa te čak i Sarajeva.[102] Međutim, takvi navodi izazivaju sumnju ponajprije jer je najkasnije od 8. srpnja telefonska veza sa Sarajevom bila onemogućena jer su partizani na području Konjica uništili mogućnost uspostavljanja takve vrste komunikacije.[103] Osim toga, ako se uzme u obzir činjenica da je i domobranski pukovnik Franjo Šimić s Prozorom komunicirao posredstvom telegrama, uočava se pitanje evidentne sumnje u navedene tvrdnje naknadnih partizanskih izvora.[104]
Nakon okupljanja u području sela u neposrednoj blizini Šćita, ujutro 13. srpnja tri bataljuna 1. proleterske brigade zaposjeli su brežuljke iznad crkve i samostana kao i okolno područje. Dijelovi 1. bataljuna (crnogorskog) 1. proleterske brigade s dijelom snaga pritom su blokirali cestu između Šćita i Prozora drugim dijelom sudjelujući u napadu na područje oko crkve i samostana. Ipak, glavnina snaga koja je pokrenula napad na prostor Crkve i okolice činili su pripadnici 6. bataljuna (beogradskog) koji je izvodio frontalne napade na Samostan.[105] U pokrenutim napadima Šćit, pripadnici 1., 3., i 6. bataljuna 1. proleterske brigade uspjeli su nakon pet sati teških borbi i nekoliko juriša zauzeti prethodno postavljene obrambene položaje i rovove oko Šćita. Prema partizanskim izvorima u tom napadu ubijeno je „nekoliko ustaša i žandara, 3 su zarobljena“ dok se dio uspješno provukao kroz obruč partizanskih snaga u napadu. Manji broj od „ 4 žandara, 14 ustaša, 4 milicionera“ ostao je u samostanu.[106] Nakon višesatnih teških napada nadmoćnijih partizanskih snaga, ostatci posade branitelja zaista su se povukli u zgradu samostana kao jedine čvrste građevine koja je mogla poslužiti za obranu. Pisci monografija o djelovanju 1. proleterske brigade i njenih bataljuna, od kojih su neki bili aktivni sudionici borbi oko Prozora i Šćita, navode kako je nakon zauzimanja rovova daljnji nastavak borbi bio usmjeren isključivo na zauzimanje samostana gdje se „zabarakadirao“ preostali manji broj oružnika i ustaša.[107] Prema svjedočenju jednog od pripadnika 1. bataljuna 1. proleterske brigade, borbe oko samostana vodile su se na izrazito maloj udaljenosti zbog čega su partizani obilato koristili bombe pomoću kojih su nastojali prodrijeti u samostan držeći pod stalnom vatrom prozor „na kupoli Samostana“.[108] Prema tome, očito je da je najveći otpor partizanskim napadima pružan upravo iz prostorija samostanske zgrade. Unatoč tome, pripadnici 1. proleterske brigade su zbog određenih gubitaka u ljudstvu za daljnje napade odlučili upotrijebiti top i minobacače.[109] Djelovanje minobacača nadzirao je Jakša Dragović koji je nakon pogibije jedne partizanke „primakao teški bacač na nekih 250 metara i počeo da tuče“ samostan i crkvu.[110] Oko 9 sati, „topovskom i minobacačkom vatrom bile su zapaljene crkva i mala kapela u kojoj se nalazila biblioteka“. Isti partizanski izvori navode da su se vojnici koji su se nalazili u crkvi nakon toga povukli prema samostanskog zgradi osim „dvojice ustaša koji su izgorjeli na tornju crkve“.[111] Upravo je navedeni boravak dvojice ustaša u tornju crkve bio ključan argument vodstvu bataljuna 1. proleterske brigade da se zbog toga što je „bilo očigledno da su crkvu oskrnavile ustaše time što su je pretvorile u utvrđenje“ u daljnjem napadu upotrijebi topništvo.[112] Činjenica da su partizani neovisno od toga bili u neposrednoj blizini samostana kojega su pokušali zauzeti na juriš izostavljena je kako bi se stavio naglasak na važnost dvojice ustaša u crkvenom tornju. Vatra koja je zahvatila crkvu širila se na samostan ali je naposljetku stavljena pod kontrolu od strane opkoljenih koji su se našli u samostanu. Nakon toga su pripadnici 3. bataljuna pokušali ponovno potaknuti vatru u dijelu samostana ubacivši kroz jedan prozor samostana „zapaljene flaše sa benzinom“.[113] I taj pokušaj istjerivanja je propao pa je nekolicina oružnika i ustaša uspješno odbila novi juriš partizanskih snaga.[114]
Padom noći, preživjeli okruženi oružnici i ustaše među kojima se nalazio zapovjednik oružnika Tadija Radić, svjesni nemogućnosti dolaska pomoći iz Prozora, što su im prethodno naglašavali i sami partizani koji su ih pozivali na predaju, odlučili su se u noći s 13. na 14. srpnja na proboj. Zajedno s njima u proboju i povlačenju sudjelovali su i đaci koji su se zatekli u samostanu zajedno s nekolicinom drugih civila. Dodatan poticaj odluci o napuštanju imao je i povoljan razvoj vremenskih prilika, odnosno magle i kiše, zbog čega se u ranojutarnjim satima 14. srpnja posada samostana zajedno s ostalim civilima uspješno provukla kroz partizanske položaje. Zajedno s njima samostan je napustio i gvardijan fra Julijan Jurković i fra Vlado Ključević no ne i vikar fra Viktor Slišković koji je zbog bolesti zajedno s jednim ranjenim ustašom ostao u napuštenom samostanu u koji su tijekom 14. srpnja ujutro konačno ušli partizani.[115]
Odluka gvardijana samostana na napuštanje samostana i odbijanje predaje od strane posade koja se nalazila u samostanu najvjerojatnije je bila donesena nakon što su partizani ubili nekolicinu ustaša i oružnika koji su se nakon paljenja crkve i vatre koja je zahvatila samostan pokušali predati. Pokušaj njihove predaje opisao je zamjenik komandanta 1. proleterske divizije Danilo Lekić zvani Španac koji je ujedno i koordinirano napadom na Šćit; „Mi smo bili prekoputa njih, pucali, bacali bombe. Kad je krov planuo i kad je počela da gori soba, onda se pojavio jedan ustaša s prekrštenim rukama na grudima i stao mirno. Pokosio sam ga mašingeverom. Kad je ovaj pao, onda je stao drugi, treći…“.[116] Prema tome, s obzirom na navedeno postupanje pripadnika 1. proleterske brigade, mogućnosti predaje preostalih u samostanu sasvim sigurno nije predstavljala realnu opciju zbog čega je i proboj iz samostana od 14. srpnja predstavljao logičan potez.
Prema svemu sudeći, upotreba minobacača u napadu na prostor crkve nije imala presudnog utjecaja na daljnje pružanje otpora većine posade koja je posjedala obrambene položaje u samostanskoj zgradi. Pored toga, dvojica ustaša koja su se nalazila na samom tornju – zvoniku crkve nisu predstavljali ključan faktor u pružanju otpora što postaje razvidno kada se u obzir uzme stanje da su samostan i crkva bili u potpunosti opkoljeni ljudstvom triju bataljuna 1. proleterske brigade. Prema tome, položaj dvojca koji se nalazio na tornju crkve bio je zapravo nepovoljan obrambeni položaj uopće koji je bio izložen partizanskom djelovanju sa svih strana. S obzirom da je partizanima koji su napadali samostan bila pružana zaštita u vidu aktivnog djelovanja s mitraljeskih položaja vlastitih snaga nesumnjivo je da je takva mogućnost podrške bila pružana i u smjeru zvonika crkve.[117]
Izvještaj štaba 1. proleterske brigade upućen Titu koji je potpisao njen komandant Koča Popović u danu zauzimanja Šćita 14. srpnja, ne ističe nikakvu vojnu važnost prisutnosti dvojice ustaša na tornju spaljene crkve. Upravo suprotno, Koča Popović je jasno istaknuo važnost samostana u završenim borbama navodeći kako je „bio prava tvrđava sa zidovima jedan metar debljine“. Pored toga komandant Popović je precizno naveo i vojni plijen koji je pronađen na Šćitu, istaknuvši da su partizani u samostanskim prostorima pronašli tek „sanduk i po municije“. Te siromašne vojne zalihe kao i ostale pronađene potrepštine bile su nedostatne za popunu partizanskih snaga pa je Popović mogao bez ustručavanja zaključiti da će zalihe zatečene na Šćitu biti dovoljne za svega jedan dan. Zbog toga je tražio da se za borce 1. proleterske brigade na Šćitu osigura doprema zaliha iz Prozora.[118]
Siromaštvo ratnog plijena očito je iznenadilo partizane koji su ujutro 14. srpnja ušli u samostanske prostorije gdje su nakon teške jednodnevne borbe i odbijanja nekoliko napada od malobrojnih branitelja bili uvjereni u postojanje veće količine naoružanja. Vrlo je vjerojatno kako su skromne količine naoružanja uz zabilježene gubitke i utvrđene nemogućnosti dolaska pomoći iz smjera opkoljenog Prozora bile jedan od ključnih razloga koji je nagnao ostatak posade da pod okriljem noći i magle krene u proboj iz samostana. Iz toga razloga ostaje nejasno temeljem čega je naknadno zaključeno da je fra Julijan Jurković iz samostana „pobjegao prije povlačenja opkoljenih“.[119] Njegovo „prethodno“ bježanje moglo je uslijediti u trenutcima neposredno prije proboja ostatka posade i civila, odnosno đaka, koji su se nalazili u samostanu.[120] Do gvardijanovog „bijega“ sasvim sigurno nije moglo doći u trenutcima izravnih napada partizanskih snaga koji su potrajali do kasnih noćnih sati 13. srpnja. Prema tome, ostaje mogućnost da je gvardijan iz samostana izišao neposredno prije konačnog povlačenja preostale posade i civila iz samostana, odnosno tijekom prethodno usuglašenog povlačenja i proboja.
Tendeciozna konstrukcija gvardijanove uloge i traženje opravdanja za njegovo streljanje
Opisujući spomenuto povlačenje posade i ostalih civila iz samostana, spomenuti komandant 1. proleterske brigade Koča Popović naveo je kako su opušteni partizani ipak uspjeli ubiti jednog ustašu „u begstvu“ potvrdivši pritom zarobljavanje dva fratra „,među njima gvardijan (starešina) sa puškom. Uputilo smo patrole“.[121] Na taj način u predmetnom izvještaju Koče Popovića od 14. srpnja koji je bio upućen VŠ NOP i DVJ, odnosno Titu, ukratko je opisano uhićenje gvardijana Jurkovića uz napomenu da je bio naoružan puškom što je bila prva „službena“ vijest o navodno naoružanom gvardijanu Jurkoviću. Koča Popović je Tita upoznao i s time kako će oba uhićena franjevca, odnosno spomenuti gvardijan fra Julijan Jurković i fra Viktor Slišković, nakon saslušanja na Šćitu biti prebačena u Prozor na daljnje postupanje Titu koji je u kasnim noćnim sati 13. srpnja zajedno s pratnjom i članovima VŠ NOP i DVJ stigao u Prozor.[122]
Dakle, sam komandant 1. proleterske brigade Koča Popović u navedenom izvještaju je nedvosmisleno potvrdio da će oba zarobljena franjevca najprije biti ispitana i potom proslijeđena prema Prozoru. Informacija o saslušanju dvojice franjevaca bila je u praksi provedena istoga dana, odnosno tijekom 14. srpnja. Međutim, od ispitana oba franjevca, ostala je sačuvana jedino tendenciozna izjava fra Viktora Sliškovića. To i ne iznenađuje ako se uzme u obzir da je u navedenoj izjavi fra Slišković krivnju za nemile događaje na Šćitu kao i za paljenje te rušenje Crkve izrijekom optužio upravo gvardijana Jurkovića.[123] S obzirom na okolnosti, za zaključiti je kako je navedena izjava fra Sliškovića bila prisilno iznuđena jer se njen sadržaj u cijelosti uklapao u partizansku konstrukciju o katoličkim svećenicima kao ključnim podupirateljima ustaške vlasti NDH. Pored toga sadržaj iznuđenog priznanja poslužio je partizanskim predstavnicima kao opravdanje za napad pa i ne čudi da je do njenog nastanka došlo odmah u danu nakon partizanskog granatiranja i paljenja crkve. Čini se kako partizanska strana sličnu izjavu nije mogla dobiti od gvardijana fra Julijana Jurkovića koji im je zbog iznuđene Sliškovićeve izjave predstavljao jedini stvarni problem u procesu stvaranja spomenute konstrukcije o fratarskoj krivnji za stradanje crkve na Šćitu. Prema tome, izvjesno je kako se partizansko vodstvo vrlo brzo usuglasilo o njegovoj likvidaciji. U skladu s time, nakon 14. srpnja i gvardijanova spominjanja u izvještaju Koče Popovića gubi se svaki drugi pisani trag o njemu. S obzirom da je Koča Popović najavio kako će gvardijan nakon uzimanja izjave biti prepraćen prema Prozoru za pretpostaviti je njegova likvidacija od strane partizana bila izvršena na prostoru ceste između Šćita i Prozora što je lako moguće jer gvardijan Jurković nije nikada stigao do odredišta u Prozoru.
S druge strane, s obzirom na dani iskaz u kojemu je krivnja za događaje na Šćitu prebačena upravo na gvardijana Jurkovića, uspostavljanje bliže suradnje s fra Viktorom Sliškovićem bio je sljedeći očekivani potez partizanskih vlasti. U tom smislu, Aleksandar Ranković je pišući o stanju u Prozoru i okolini obavijestio Tita o razgovorima koji su vođeni i s fra Sliškovićem. Ranković je pritom definirao fra Sliškovića kao osobu koja je bila spremna na suradnju napominjući kako je fra Slišković čak imao „željicu“ da postane predsjednik narodnog odbora na Šćitu.[124] Evidentno je kako je iskazanim konstrukcijama partizansko komunističko vodstvo u danima nakon paljenja Crkve i likvidacije gvardijana Julijana Jurkovića zbog stvaranja okvira povoljnijih odnosa prema lokalnom većinskom hrvatskom stanovništvu koristilo fra Sliškovića za provođenje vlastitih namjera. Zapravo, partizanska vlast je pokušavala fra Sliškovića uključiti u procese izgradnje narodnih odbora u cilju prikupljanja životnih i drugih potrepština za izdržavanje većeg broja partizana i njihove pratnje koja se nalazila na području kotara. Shodno tome, promicanje javnog kontakta i suradnje s jedinim preostalim franjevcem na Šćitu bilo je uzrokovano praktičnim razlozima nove vlasti. Između ostalog, ukazivanjem na suradnju s fra Sliškovićem partizanska vlast nastojala je umanjiti otpor koji je bio očekivan od strane lokalnih žitelja koji su nakon paljenja crkve na Šćitu imali suzdržan stav prema novim partizanskim vlastima. Tako je proklamiranje suradnje s jedinim franjevcem na Šćitu partizanskim vlastima trebalo poslužiti kao vidljivi dokaz nepostojanja nepoštenih namjera prema lokalnom stanovništvu. Zaključno s time, uz iznuđeno priznanje oko prebacivanje krivnje za rušenje crkve na gvardijana, ukazivanje na suradnju s partizanskim vlastima bio je drugi ključan razlog zbog kojega fra Sliškovića tijekom srpnja 1942. nije snašla sudbina gvardijana Jurkovića.
Međutim, nakon dvomjesečnih jasno nametnutih odnosa s novom partizanskom vlašću koja mu je čak dopustila nadzirani pastoralni rad izvan kruga Crkve i samostana na Šćitu, fra Viktor Slišković je doživio sudbinu fra Julijana Jurkovića. Naime, kako navode partizanski izvori, nakon otkrića navodne suradnje s prethodno odbjeglim ustašama sa Šćita s kojima je spremao pobunu Slišković je uhićen i zatvoren u Prozoru zajedno s nekolicinom drugih navodnih zavjerenika. Cijela je zavjera otkrivena zahvaljujući partizanki Pavi Miletić i Anđelku Tvrtkoviću koji je obnašao funkciju političkog komesara 10. hercegovačke brigade u kojoj se nalazila i spomenuta Miletić. Ona je ističući da želi napustiti partizane navodno uspjela pridobiti fra Sliškovićevo povjerenje od koga je saznala za organiziranu urotu zbog koje je on zajedno s nekolicinom seljaka sa Šćita zatvoren u Prozoru.
Navodnu urotu partizanske vlasti su dodatno ojačale njezinim dovođenjem u vezu s djelovanjima domobranskih i ustaških snaga na području planine Ljubuše upravo u razdoblju druge polovice rujna.[125] U konkretnom slučaju radilo se o pokušaju „posade Tomislavgrada“, odnosno skupine oružanih snaga NDH pod vodstvom pukovnika Franje Šimića za preuzimanje nadzora nad planinskim područjem Ljubuše gdje su se nalazile partizanske snage. Daljnji napredak tih snaga pod Šimićevim zapovjedništvom bilo je naposljetku zaustavljen od strane talijanskih vojnih vlasti, odnosno zapovjedništva divizije „Murge“ koja je upozorila hrvatsku stranu da na području „II. zone“ bez pristanka i odobrenja nadređenog talijanskog zapovjedništva nije moguće poduzimati nikakve slične samostalne vojne akcije.[126] Nelogično povezujući te događaje s urotničkim djelovanjem fra Sliškovića koji je u prethodnom razdoblju ionako bio pod budnim partizanskim nadzorom, Prijeki vojni sud Operativnog štaba 5. proleterske (crnogorske) i 10. hercegovačke brigade 28. rujna 1942. u Prozoru je fra Sliškovića nakon maltretiranja osudio na smrt. U skladu s time, fra Slišković je poslije stravičnog mučenja (zabijanja čavala u ekstremitete) istoga dana u Prozoru i pogubljen. [127]
Dio rukovodstva 10. hercegovačke brigade u Prozoru u rujnu 1942. godine
U danima nakon smaknuća fra Sliškovića partizanske snage na području Rame bile su obaviještene o okupljanju velikog broja talijanskih snaga i četnika koji su se pripremali na djelovanje upravo u smjeru Prozora i Rame. Razlog takvom okupljanju i najavi djelovanja u smjeru Prozora bio je uzrokovan upravo višemjesečnim partizanskim boravkom na području Prozora i okolice istoimenog kotara.[128] Naime, boravak partizana na području Prozora i Šćita doveo je do blokade ključnih cestovnih pravaca koje su imale iznimnu važnosti za talijansku ali i njemačku stranu. No do toga trenutka prostor Prozora i širi prostor Rame poslužio je partizanskim snagama za predah i kao „baza za dalje nastupanje i vezu s Hercegovinom i Crnom Gorom“ dok je bogata prispjela žetva na velikom samostanskom imanju omogućila dobru ishranu“ partizanskih boraca.[129]
[1] Kraljevina Jugoslavija, Opšta državna statistika; Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931 godine: prisutno stanovništvo broj kuća i domaćinstava, knjiga I. (Državna štamparija, Beograd 1937.) 81.
[2] Kraljevina Jugoslavija, Opšta državna statistika; Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931 godine: prisutno stanovništvo po veroispovesti, knjiga II. (Državna štamparija, Beograd 1938.) str 81. Popis stanovništva nije imao stavku nacionalnoga usmjerenja stanovništva, što je razlog zašto je i zamijenjen konfesionalnim popisom.; Po popisu stanovništva 1921. na području kotara Prozor živjelo je 12.449 stanovnika od čega 46 pravoslavaca, 7955 rimokatolika (katolika) te 4438 muslimana. Potrebo je naglasiti da je tadašnji kotar Prozor bio proširen, odnosno da je obuhvaćao prostor Sovića u što je ulazio i prostor sela Doljani. Prema: Kraljevina Jugoslavija, Opšta državna statistika; Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921 godine. (Državna štamparija, Sarajevo 1932.) 218.
[3] JELIĆ BUNTIĆ, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941/1945., 102.
[4] Prozorski kotar sastojao se od dvije manje općine: Šćit i Prozor
[5] ČEHIĆ, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 103.
[6] Western Europe 1:250 000, Series M501, U.S Army Map Service, 1959., NK 33-3 Split.
[7] TOMASEVICH, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945., okupacija i kolaboracija, 265.
[8] MARIJAN. Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 12-13., vidi bilješku ( v.bilj.) 2.
[9] Arhiv Hercegovine (AH), Zbirka ustaško-domobranskih dokumenata, kutija br. 9., preneseno iz kutije 35: 56. pješačka pukovnija „Marche“, Zapovjedništvo vojne posade Mostara, Broj 4/943, Predmet: Saopćenje, od 13. listopada 1941.
[10] Treća zona obuhvaćala je uži prostor na pravcu od područja Žumberka preko Bihaća, Bugojna, Prozora do Čajnića na istoku.
[11] Uređenje odnosa u talijanskim zonama u NDH potpisano je kao dio Rimskih ugovora između NDH i Italije tijekom svibnja 1941. godine kao dio Sporazuma o pitanjima vojnog značenja koji se odnosi na jadransko primorsko područje. Vidi u: JELIĆ BUNTIĆ, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941/1945., 90.
[12] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 13.
[13] Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije ( dalje: ZDNOR), Dokumenti kraljevine Italije 1942., tom XIII, knjiga 2., 87.
[14] Isto, 85-88.
[15] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 15.
[16] Radi se o operaciji „Trio“ tijekom koje su ustaško-domobranske snage uspjele izbiti na obale rijeke Drine. Jugoslavenska historiografija navedene borbe naziva „trećom neprijateljskom ofenzivom“. Vidi u: N. ČEHIĆ. Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 187.;
[17] Uz titulu zapovjednika Vrhovnog štaba NOP i DVJ, J.B. Tito je bio i generalni sekretar (tajnik) Komunističke partije Jugoslavije.
[18] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 11-12.
[19] Isto, 13.; LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 141.
[20] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 144 -148.
[21] VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 77-82.
[22] ZDNOR, Dokumenta Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, tom II, knjiga 4., dokument br. 186., 387-388.
[23] VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 77-82.
[24] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 146.
[25] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 233.; VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 40.
[26] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 40.
[27] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 37.
[28] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 40.
[29] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 38.
[30] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 40.
[31] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 61-62.
[32] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 184-185.; Kotarski predstavnik Šerif Bećirević preuzeo je navedenu dužnosti u travnju 1942. godine. Vidi u: ČEHIĆ, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 195.
[33] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 66.
[34] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 184; 187.
[35] ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god, tom IV, knjiga 6., 321.
[36] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 187.
[37] Isto.
[38] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 71.
[39] Isto; Prva proleterska; knjiga I., 402.
[40] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 234.
[41] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 41.
[42] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 186.
[43] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942; Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 35.
[44] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 185.
[45] ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god, tom IV, knjiga 6., 410.; D. MARIJAN, Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 37.; Sličnu procjenu navodi Vladimir Dedijer koji ističe brojku od oko „300-400 ustaša“. Vidi u: DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 235.; VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 95.
[46] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 187; 194.
[47] Isto, 187.
[48] Prva proleterska; knjiga I. (Sjećanje Momčila Dugalića), 402-407.
[49] Isto, 402.
[50] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine. 35.
[51] Prva proleterska; knjiga I (Sjećanje Momčila Dugalića), 403-404.; VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 42.
[52] Prva proleterska; knjiga I (Sjećanje Momčila Dugalića), 404.; D. MARIJAN, Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 37.; ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god, tom IV, knjiga 6., 329-330.
[53] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 42.
[54] VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 104.
[55] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 43.
[56] ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god, tom IV, knjiga 6., 346.
[57] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 44.
[58] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., dokument br. 26., 72.; Za prehranu bataljuna koji su sudjelovali u napadu na Prozor određena su i četiri vola koja su oduzeta seljacima sa Uzdola.
[59] ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god, tom IV, knjiga 6., 347.
[60] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., dokument br. 20., 61.; LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 181.
[61] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 187.
[62] ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god, tom IV, knjiga 6., 348.
[63] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 148.
[64] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942. Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 37. (v.bilješku br. 8)
[65] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 43.; Prva proleterska; knjiga I (Sjećanje Momčila Dugalića), 404.
[66] DEDIJER. Dnevnik 1941 -1944, 235.
[67] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 192.
[68] Isto, 236.
[69] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942.; Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine, 38.
[70] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 192.
[71] BOŽOVIĆ, Rudarska četa, 489.
[72] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 236.
[73] BOŽOVIĆ, Rudarska četa, 489.
[74] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 236.
[75] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 43.
[76] Isto, 45.
[77] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 237.
[78] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 202.
[79] VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 45.
[80] Vladimir Dedijer ističe da su partizani ušli u uže gradsko područje Prozora tijekom 14:10 sati, 13. srpnja 1942. godine. Vidi u: DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 238.
[81] Isto.
[82] Isto.
[83] Uz Rudolfa Martina zapovjednik garnizona u Prozoru bio je natporučnik Vukić (ime nije poznati). Vidi u: LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 198-199.; Kotarski predstojnik Šerif Bećirević je shvativši brzu mogućnost pada Prozora pokušao zajedno sa svojom porodicom otići iz grada u čemu je spriječen od strane ustaša. Nakon partizanskog zauzimanja Prozora, Bećirević je uspio pobjeći iz grada te nakon nekoliko dana doći do Bugojna i dalje do Jajca. Njegova obitelj, supruga i djeca zajedno s poslugom, ostali su u Prozoru gdje su dočekali dolazak partizana koji su kod njih pronašli povjerljivu dokumentaciju. Vidi u; LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 194.
[84] ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god, tom IV, knjiga 6., 410.
[85] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942; Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine. 38. (bilješka br. 10)
[86] VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 105.
[87] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 239.; VIDOVIĆ, Treća proleterska brigada, 46.
[88] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942; Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine. 38. (bilješka br. 10); ZDNOR, Tom IV, knjiga 6., 419.
[89] ČEHIĆ, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 240.
[90] DEDIJER. Dnevnik 1941 -1944, 242.
[91] Isto.
[92] Razgovor sa Stipom (Martina) Zadrom od 13. 8. 2016.; Spomenuti Stipo Zadro ističe kako je tijelo hadži Mule Omanovića najprije bilo odbačeno u odlagalište za životinjski izmet. Tek poslije nekoliko dana njegovo tijelo je izvađeno iz odlagališta te pokopano u skladu s muslimanskim vjerskim propisima.
[93] Aleksandar Ranković će kao jedan od najbližih suradnik Tita i član VŠ-a 13. svibnja 1944. preuzeti čelno mjesto Odeljena za zaštitu naroda, odnosno OZNE, tajne komunističke policije zadužene za likvidacije „narodnih neprijatelja“.
[94] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 120.
[95] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 120.
[96] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 242.
[97] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 120.
[98] Isto.
[99] MARIJAN, Borbe za Kupres 1942; Pohod proleterskih brigada i borbe za Kupres u ljeto 1942. godine. 38.
[100] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 200.
[101] VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 97.
[102] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 200.
[103] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 61-62.; ČEHIĆ, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 213.
[104] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942.,185.; Aktivni komunikacijski kanali šćitskog gvardijana „rekonstruirani“ su temeljem naknadne prisilne izjave vikara fra Viktora Sliškovića koju je partizanska strana koristila kao dokaz opravdanosti djelovanja u borbi na Šćitu.
[105] ĐUKIĆ, „Od Nikol Dola do Šćita“. 209-215.
[106] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 201.
[107] Isto; VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 98.
[108] Prva proleterska; knjiga I (Sjećanje Momčila Dugalića), 404.
[109] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 243.
[110] Isto.
[111] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 201.
[112] Isto.
[113] Isto; VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 98.
[114] LEKOVIĆ, Ofanziva proleterskih brigada u leto 1942., 201.
[115] VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 98.; https://www.rama.co.ba/stranice/drugi-svjetski-rat
[116] DEDIJER, Dnevnik 1941 -1944, 243.
[117] Prva proleterska; knjiga I., (Sjećanje Momčila Dugalića), 404.
[118] POPOVIĆ, Beleške uz ratovanje (dnevnik, beleške, dokumenti), 53.
[119] GOLDSTEIN, „ Rama 1942 – tragedija jednog mirkokozmosa“, 62.
[120] https://ramski-vjesnik.ba/clanak/drugi-svjetski-rat-borba-za-scit/115777/
[121] POPOVIĆ, Beleške uz ratovanje (dnevnik, beleške, dokumenti), 53.
[122] Isto; ČEHIĆ, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 227.
[123] ČEHIĆ, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, 219.
[124] ZDNOR, Dokumenta centralnog komiteta KP Jugoslavije i Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, tom II, knjiga 5., 121.
[125] ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god., tom IV, knjiga 7., 163.
[126] AH, Zbirka ustaško-domobranskih dokumenata, Ustaški fond, 1942- 1943., kutija br. 12; Zapovjedništvo 6. pješačke divizije, Mostar, Dnevno izvješće broj 220, Stanje prema podatcima prikupljenima tokom 25. rujna 1942. godine, op. br. 2897 od 26. 9. 1942.
[127] ZDNOR, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942. god., tom IV, knjiga 7., 163.; Na čelu Operativnog štaba 5. proleterske i 10. hercegovačke brigade nalazio se Sava Kovačević, komandant 5. proleterske brigade.
[128] Isto.
[129] VUKSANOVIĆ, Prva proleterska brigada, 99.