PROZOR
Prozor je gradić o čijem imenu postoji više priča i sve su one uglavnom vezane za opću imenicu prozor kojom se označava otvor kroz koji se gleda dalje u svijet. Kada se od obližnjeg mjesta Lug gleda uz tok rijeke Prozorčice, gradić se ne može vidjeti jer je pred njim ogroman kameni blok, kojemu ulazni i izlazni otvori izgledaju kao prozori. Rijeka Prozorčica je najprije tekla površinski i usijecala taj blok sa strane, a kasnije je pronašla podzemnu kamenu pukotinu kroz koju je protjecala i ujedno je proširivala u obliku prozora. Od Kule na tom kamenom bloku kasnije se razvila varošica Prozor.
Prozor je omanji grad smješten između Makljena (1370 m), Kolivrata (1174 m), obronaka Vrana (2074 m) i Raduše (1456 m). Iznad Prozora je Makljen, dominantna kota dinarskog pravca sjeverozapad – jugoistok. Tlo čine krečnjačke i dolomitske stijene. Vrhovi Makljena su sedlo Makljen (1123 m), Kozje stijene (1157 m), Debelo brdo (1316 m), Koštica (1285 m) i Sajina planina (1374 m). S druge strane Makljena su Mejnik (1276 m), Kalac (1307 m), Crni vrh (1370 m), Pidriš i vrh Kobila (1301 m). Od sedla Makljen između strmih klisura prema uskopaljskoj kotlini spušta se dolina Žlib.
Prozor je nekada bio veoma važna prometnica puteva. Put iz Splita i Duvanjskog polja vodio je preko Prozora prema izvorištu Neretvice pa sve do kreševskih i fojničkih rudnika. U srednjem su se vijeku kraj važnijih putova podizale utvrde, kule za zaštitu putnika. Tako je bilo i na raskrižju putova koji su vodili iz doline Neretve i iz Splita. Prozor je vjerojatno spočetka bio samo jedno važnije utvrđenje čiji su ostaci sve do danas ostali u prozorskoj kuli, a kasnije se oko te kule formiralo varoško naselje.
Kasnije je od 1890. do1900. iz Prozora preko sedla Makljena dolinom Žliba napravljena makadamska cesta. Danas je to asfaltirana cesta kojom se od Jadranskog mora putuje prema Zagrebu. Kapacitet ove prometnice je smanjen nakon stvaranja novih državnih granica između BiH i Republike Hrvatske.
Makljen je uvijek bio važan planinski prijevoj, ne samo kao putna komunikacija, nego i kao strateška kota s koje se kontrolira Prozor i Uskoplje – Gornji Vakuf. Zato su se i u Drugom svjetskom ratu i u zadjem ratu u BiH vodile žestoke bitke za prevlast na Makljenu.
Povijesni okvir
Prozor se prvi put spominje 11. kolovoza 1366. godine kada je bosanski ban Tvrtko “pod Prozorom u Rami” izdao povelju Vuku Hrvatiniću kojom mu poklanja cijelu Plivu s gradom Sokolom za zasluge stečene u ratu. U Prozoru su dva puta boravili dubrovački izaslanici: prvi put 13. veljače 1433. godine o čemu izvješćuju i svoga kneza, a drugi put 1434. godine kad ih je primio sam banTvrtko II. koji je tada boravio u Prozoru. Prilikom osvajanja Bosne 1463. godine Turci su osvojili i Ramu, ali ju je mađarski kralj Matija Korvin, djelomično oslobođenu, darovao u prosincu 1463. godine Vladislavu, sinu Hercega Stjepana, zajedno s gradom Prozorom i još nekim susjednim župama kao znak priznanja za njegovo sudjelovanje u borbi s Turcima oko Jajca.
Rama je konačno pala pod Turke 1482. godine kada je pala i Hercegovina. Najprije je bila pod livanjskim, a zatim pod kliškim sandžakom. Kad je Klis oslobođen, Rama je postala dio bosanskog sandžaka. O padu bosanskih utvrda vežu se brojne legende od kojih neke govore o izdaji. Jedna takva legenda govori i o izdaji prozorske utvrde:
“Silni sultan Fatih Muhamed II. navali na Bosnu osvojiti ju. Gradovi su padali jedan za drugim. Nestalo je Bosne ponosne. Prozor je najdulje očuvao svoju slobodu. Šest godina osvajao ga je veliki sultan Fatih. Ostavili su mnogi Turci kosti pod Prozorom. I danas puna njihovih grobova, okolina Prozora svjedoči o srčanosti branitelja.
Turci navaljuju, ali se Prozor ne daje. I sam Bog zna bi li ikad sultan Fatih zauzeo prozorski grad da nije bilo neke starice iz porodice Dedića. Poruči ta baba silnom sultanu da će još mnogo glava Turci ostaviti pod Prozorom, a ako nju posluša ona će ga savjetovati kako će Prozor lako osvojiti. Obraduje se poruci sultan. Pozove odmah staricu preda se. Dođe baba pred sultana pa mu se previja. Obeća babi bogatu nagradu ako uspije zauzeti Prozor i okolicu Rame. Ponuđena nagrada razveseli babu i stane ona kazivati sultanu tajne: ‘Uzmi, svjetli care, najvatrenijeg konja trogodišnjaka što imaš u svojoj vojsci, hrani ga tjedan dana najboljom zobi. Vode mu ne daj nipošto. Osmog ga dana dovedi Bijeloj vodi. Pazi gdje konj kopitom zagrebe zemlju tamo je pod zemljom voda koju si Prozorčani dovode u grad. Presjeci im vodu i kad ih žeđ bude morila sami će ti se predati u ruke, svijetli care.’ Ispuni obećanje sultan. Nadari babu zlatnim dukatima i učini kako ga je savjetovala. Konj stvarno nađe vodu pod zemljom, sultan je odvrati od grada i nesretne branitelje stane mučiti ljuta žeđ. Žeđu izmučeni predaju se posustali branitelji. Jedino se kraljica koja je u gradu stanovala nije željela predati u ruke okrutnom sultanu. Uze dva svoja malena sina u naručje i s visoke se kule baci u potok koji je oko grada tekao. Narod u spomen na nju potok nazove Kraljevac. Svježa je to i čista kao suza voda.
Od koljena babe izdajice nitko sretan nije bio, na njenu porodicu udareno je i crkveno proklestvo, a od njih ni danas nitko ne može postati svećenikom jer oproštaja izdajici domovine nema!” (M. Topić, Ramske starine, Rama-Sarajevo, 2005., str. 284.).
U bosanskom vilajetu sarajevski mulaluk dijelio se na visočku, fojničku, konjičku i prozorsku nahiju. Tako je u Prozoru sjedio naib sarajevskog mule. Prozor je za vrijeme Bajazida II. (1481. – 1512.) proglašen kasabom i u njemu je kao i u drugim kasabama na sultanovu zapovijed podignuta džamija o državnom trošku.
Od 1626. godine Rama i grad Prozor pripadaju kliškom sandžaku. U Rami je boravio sandžakov kapetan i kadija. Godine 1641. spominje se kadiluk Prozor.
Grad Prozor – Počeci nastajanja grada Prozora
Počeci grada Prozora datiraju najvjerojatnije od ranoga srednjeg vijeka. Po nekakvom srednjovjekovnom pravilu uzduž važnijih prometnica podizane su utvrde s ciljem zaštite putnika i robe. Jedna takva utvrda sačuvana je i iznad Prozora, jer tu je bilo čvorište prometnica koje su s jedne strane išle dolinom rijeke Neretve i Vrbasa i s druge strane iz smijera Splita preko Gornje Rame.
Srednjovjekovna varoš Prozor
Grad Prozor započeo se razvijati od srednjovjekovne kule koja se nalazi na brijegu iznad Ponira i potoka Prozorčice. Nastao je kao i ostali srednjovjekovni gradovi: na oštrom nepristupačnom brijegu nalazila se kula opasana zidinama u koju bi se sklanjalo stanovništvo za vrijeme opasnosti. Izvan opasnosti stanovništvo je boravilo u varoši neposredno uz samu utvrdu. Tako je i uz utvrdu grada Prozora, koja se i danas nalazi na teško pristupačnom terenu, nastajalo naselje. I danas se uz nju mogu vidjeti urušeni ostaci kuća i drugih objekata varoši, a ruševine zidina kojima je bilo opasano naselje, zatrpane su i teško uočljive.
Malo niže od grada, na istom brijegu, nalazi se naselje Pograđe koje se nekada nazivalo Podgrađe (naselje pod gradom). Podgrađe je bilo izdužena oblika, varoš u kojoj su kuće bile poredane uzduž jedne ulice. Vjerojatno je baš u tom naselju postojao srednjovjekovni trg gdje se odvijao javni život varoši. Stariji dijelovi srednjovjekovnoga Prozora nalazili su se u stranama. Na lijevoj strani Prozorčice nalazila su se naselja Hasa, Ogoje i Gornja Mahala, a na desnoj strani Varoš ili Alefendina Mahala. Srednjovjekovni nazivi naselja dolaskom Turaka u Bosnu dobivaju nova imena, a samo su ponegdje sačuvani stari nazivi.
Prozor kao turska mahala
U vremenu turske vladavine u Bosni Prozor dobiva oblik turskog naselja. Pograđe prestaje biti središte varoškog života i postaje običnom mahalom koju su prozvali Bajazid-mahala. Takav naziv Pograđe dobiva po džamiji Bajezid ili Sultan Bajezid džamiji. Vjerojatno se radi o sultanu Bajazidu (1481.-1528.) koji je najvjerojatnije osvojio Prozor. Pograđe je podijeljeno na dva dijela: dio iznad džamije ostao je s imenom Pograđe, a dio ispod džamije dobio je naziv Čujda. U tom su vremenu u gradu nastale i nove mahale, a u njih su se doselili protjerani muslimani iz nekih krajeva tadašnje Ugarske. Tako je sjeverno od Pograđa nastala Gornja mahala s Mehmedbegovom džamijom, a iznad nje u strani nastala je mahala Ogoje. Paralelno s Pograđem ispod Donje mahale, s obje strane Prozorčice, nastao je donji dio današnjeg Prozora, prozvan Čaršija. Sve trgovine i radnje bile su smještene u Čaršiji s desne strane Prozorčice. U gornjem dijelu tadašnje Čaršije, s lijeve strane potoka, nastala je za ono vrijeme najljepša mahala Hasa ili Hajrulahagina mahala s Hajrulahaginom džamijom. Ispod Čaršije, na desnoj strani Prozorčice, nastala je Alefendina mahala ili Varoš oko Alefendine džamije. U tom dijelu grada nalazila se i sahat-kula koju je sagradio Alefendija. Mahale su bile razdvojene njivama i vrtovima, a povezivale su ih starinske trošne kaldrme. Izvan ovih mahala manji broj stanovnika je živio na Pojani u Barama, na Muslićevini, na Mejdanu iznad Prozora i na Dupcima iznad Ogoja.
Iako je u tursko vrijeme Prozor bio varoš balkanskoga tipa ipak nije imao mnogo hanova, zgrada u kojima su putnici imali besplatno sklonište. Bilo ih je svega osam: Gubin han, dva Fejzića hana i po jedan Muftića, Nuhefendića, Nuspahića, Zaimovića, Hadžića i Đonlagića hana.
Prozor u vrijeme austrougarske vlasti
Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu izgrađuju se brojni putevi. Tako je 1900. godine završen put koji je išao od ušća rijeke Rame, kroz Prozor te preko prijevoja Makljen za Gornji Vakuf. Taj put je prolazio od ponora Prozorčice do Bara i povezivao sve postojeće mahale. Središte grada polako se pomicalo uz Prozorčicu prema sjeveru, a uz cestu su se počele graditi nove kuće i drugi objekti. Muftića kuća, nekadašnje vlasništvo obitelji Muftića i sjedište turskih vlasti, i dalje je bila u službi države u kojoj je bio i stan sreskog načelnika. Uz tri navedene džamije u Prozoru je, za vrijeme austrijske uprave, na Šehovoj luci sagrađena i manja katolička crkva još nekoliko državnih zgrada.
Austro-Ugarska na području prozorskog sreza nije bitno izmijenila odnose u korist kmetova. Ono što se može spomenuti kao doprinos pozitivnom pomaku društva bila je sigurnost građana i imovine. To je uvjetovalo da se i u manjim kasabama, kakva je bila Prozor, počela razvijati trgovina i zanatstvo. Grad Prozor je u vrijeme dolaska austro-ugarske vlasti imao 845 stavnovnika (770 muslimana i 75 katolika), a cijeli prozorski srez 9.419 stanovnika (5.357 katolika i 4.062 muslimana).
U Prozoru je 1907. godine izgrađen vodovod iz općinskih sredstava. Otvorene su i dvije osnovne škole od okojih je jedna bila u gradu. Tada je bila prva regulacija potoka Prozorčice. Pri kraju austro-ugarske vladavine započelo se i s izgradnjom ceste koja je trebala preko Duvna i Buškog blata povezati Prozor s morem, ali je zbog početka Prvog svjetskog rata izgradnja puta prekinuta.
Pod novom vlašću Prozor je bio sjedište sreza a zatim i općine. Godine 1912. Prozor je imao 1.106 stanovnika (850 muslimana, 230 katolika i 26 pravoslavnih), a u njemu su već tada bile smještene brojne institucije: sjedište sreza i općine, sreski sud, sreska zemljoradnička zadruga s magazinom žita, žandarmerijska stanica, odjel financijske straže, pošta i telegraf, osnovna škola, Hrvatsko društvo “Sokol”, muslimanska i činovnička čitaonica, općinska ambulanta i vatrogasni savez. U gradu je bio i motel sa šest gostinjskih soba, tri gostionice, nekoliko kavana, dvanaest trgovina mješovitom robom i nekoliko zanatskih radnji. Ni u to vrijeme, kao ni ranije, u Prozoru i njegovoj bližoj okolini nije bilo nikakvog industrijskog objekta niti veće zanatske radionice.
Pred Prvi svjetski rat ovaj je kraj došao u gospodarski kolaps: bilo je i gladi pa su se ljudi prehranjivali jedući trave i razne korjenje. S takvim društveno- gospodarskim prilikama ušlo se u Prvi svjetski rat.
Prozor između dva rata
Od 1918. do 1941. godine i Rama je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Godine 1929. Prozor je postao srez. Prema administrativnoj podjeli priključen je primorskoj banovini sa središtem u Splitu. U to je vrijeme u srezu živjelo 14.713 stanovnika. Od toga broja u Prozoru je stanovalo jedva 1.200 stanovnika. Seoskog stanovništva bilo je preko 90 % u 58 sela. U Gornjoj Rami je bilo većih sela sa po nekoliko imućnijih zemljoradnika a ostala su sela bila mala i razbacana po brdima gdje su ljudi veoma skromno i siromašno živjeli.
Dolaskom nove vlasti započele su i neke promjene kao što je agrarna reforma provedena 1919. godine. Seljaci su od nove države počeli dobivati zemlju ali bez osnovnih sredstava za obradu, zbog čega su se morali zaduživali kod bolje stojećih susjeda i kod prozorskih trgovaca. Radeći tako dugovanja nisu mogli vratiti, stoga su prodavali zemlju i tako ponovno postajali sirotinja.
I stočni fond bio je neravnomjerno raspoređen. Prema popisu iz 1939. godine u prozorskom srezu bilo je 2.850 konja, 4.430 goveda, 898 svinja, 18.200 ovaca i 13.980 koza. Na području sreza bilo je 68.000 stabala voća od čega je bilo 39.000 šljiva, 10.500 krušaka, 10.000 jabuka. Postojala su tri godišnja vašara – na Jurjevdan, Duhove, Miholjdan. Godine1930. na tim se vašarima prodalo 1.342 glave krupne stoke (konja i goveda), 3.250 glava sitne stoke (ovaca i koza) i to najviše u Mostar, Imotski i Sinj.
Tadašnji sreski načelnik u Prozoru L. Matković, opisao je stanje u srezu ovim riječima: “Varošica Prozor slabo napreduje, a tome je razlog zabačenost bez prometnih putova, donekle urođeni komoditet i nikakvi kulturni zahtjevi. Ne misle građani ništa, jer nisu sposobni da misle o prosperitetu svog mjesta, dapače oni rado priječe napredak. O podizanju industrije nema ni govora. Međutim, za unaprjeđivanje poljoprivrede postoji projekt i inicijativa sa strane vlasti, da se podigne voćni rasadnik, odnosno poljoprivredna stanica čemu se prave neprilike od općinstva uopće (nevjerojatno ali istinito)”. (Namik Čehić, Prozorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji, Prozor, 1985., str. 21. – 22.).
Zbog ovakvog gospodarskog stanja, mentaliteta ljudi i drugih okolnosti Prozor desetljećima nije mijenjao svoj vanjski izgled. Kuće su uglavnom bile građene od ćerpića i drveta, pokrivene šindrom, razasute uzduž prozorskog potoka i po okolnim brežuljcima, okružene avlijama i baštama. Prozorska čaršija smjestila se uz glavnu gradsku ulicu koja je iz doline Neretve preko Makljena vodila u dolinu Vrbasa. U toj su čaršiji bile javne ustanove i uz njih desetak trgovačkih radnji, isto toliko zanatskih, dvadeset pet kavana i gostionica, han i motelčić. U mjestu nije bilo ni veće zanatske radionice a kamoli kakav industrijski pogon. Na cijelom ondašnjem srezu samo je u Doljanima postojala mala pilana koja je zapošljavala 20 do 30 radnika.
Gotovo polovina gradskog stanovništva živjela je od trgovine, zanatstva, ugostiteljstva i zarade u raznim općinskim službama. Neke su se obitelji bavile poljoprivredom. Gotovo polovina stanovništva živjela je siromašno, od onoga što su zarađivali u kućnoj radinosti. Mnoge muslimanske agovske i begovske obitelji, koje su u novom državnom uređenju ostale bez zemlje, postale su sirotinja. Živjeli su od tkanja ćilima koje su tkale žene a muškarci su ih nosili prodavati u Sarajevo, Mostar ili čak u Beograd, Zagreb ili Dubrovnik.
Prozorski su obrtnici radili po narudžbi za potrebe gradskog stanovništva, a kovači za potrebe seoskih poljoprivrednika. Obrtničkim uslugama koristili su se stanovnici Prozora, ali ograničeno zbog lošeg materijalnog stanja. U obrtničkim su radnjama uz vlasnika radili po jedan ili dva pomoćnika, šegrta koji su najčešće bili članovi obitelji majstora vlasnika. Od obrtničkih djelatnosti bile su tada zastupljene obućarska, krojačka, pekarska, kovačka, stolarska i limarska.
Bolje od drugih stanovnika živjelo je svega nekoliko bogatijih trgovačkih obitelji koje su imale kapitala za vlastito poslovanje. Neki su od njih uz trgovinu posjedovali i veće zemljišne posjede. Ostali su bili sitni trgovci koi su prodavali tuđu robu bogatijih trgovaca iz Sarajeva.
Stoka iz prozorskog sreza najviše se prodavala u Mostaru, Imotskom i Sinju. Koža se prodavali u Gornjem Vakufu i Bugojnu gdje se izrađivala oputa. Najveći broj obitelji je bio tako siromašan da se moglo kupiti tek nešto soli, kave i šećera za domaćinstvo, malo čohe za izradu nošnje i ponešto metalnih predmeta za obradu zemlje. U ovakvoj varoši sa slabim ekonomskom poslovanjem bilo je mnogo nezaposlenih i gotovo nikakvih ostvarenja u infrastrukturi općine. Za cijelo vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije ovdje je završena samo banska cesta, koju je započela graditi austrougarska vlast a koja je vodila od Prozora preko Duvna do Splita. Cesta je završena pred sami rat, 1939. godine. Na cijelom srezu 1939. godine nije bilo nijedne električne žarulje.
Zbog velike nezaposlenosti u ovom srezu, mladi su ljudi u potrazi za poslom u velikom broju odlazili u druga mjesta. Najčešće su odlazili u rano proljeće kada su započinjali sezonski radovi u šumi, na cestama, prugama, kamenolomima, ciglanama i građevinama.Tako su se mnogi našli u ciglanama u Sarajevu, u šumi ili rudniku u Varešu ili Zavidovićima, a neki su tražeći posla odlazili i do Beograda i Zagreba.
Na kulturnom području stanje je bilo još teže. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine u prozorskom je srezu bilo 86 % nepismenog stanovništva. Bilo je sela u kojima je nepismenost bila stopostotna, a u mnogim je selima samo ponetko samouk znao čitati i pisati. Nepismenost je bila osobito velika kod ženskog stanovništva – preko 90 %, smatralo se da škola nije za žensku djecu. U cijelom srezu postojalo je pet četverorazrednih škola sa sedam učitelja.
Od kulturnih društava u Prozoru su djelovali Hrvatska čitaonica, Činovnički klub i Uhuvet.
Prozor poslije Drugog svjetskog rata
U Drugom svjetskom ratu Prozor je nekoliko puta mijenjao “gospodare”. S početka rata u Prozoru su kao i u drugim dijelovima Rame bile domobranske i ustaške postrojbe. Partizani su osvojili Prozor 1942. godine. Poslije toga su došle talijanske postrojbe koje nakon četničkog pokolja ostaju u Prozoru do proljeća 1943. godine. “Prozor noćas mora pasti bez obzira na žrtve” – bila je Titova naredba nakon koje su 15. veljače 1943. godine partizani zauzeli Prozor i u njemu ostali do kraja rata. Geganova milicija nekoliko puta je nakratko zauzimala grad Prozor, ali se u njemu ne bi dulje zadržavala.
(Preuzeto iz: Mato Topić, Rama i Ramljaci u zavičaju i iseljeništvu, sv. II., Franjevački samostan Rama-Šćit, Rama )
RAMA
Rama je prostor između planina Raduše, Ljubuše, Vrana, Čvrsnice, obronaka Bitovnje i Zeca. Stanovnici ovog prostora – Ramljaci naseljeni su uz gornji tok rijeke Rame, danas Ramskog jezera, u plodnoj ramskoj dolini pod imenom Gornja Rama (župe Rama-Šćit i Rumboci), u naseljima od planine Kolivrata do Zec planine uokvirenima u Srednju Ramu (župe Prozor i Uzdol), na prostoru uz donji tok i ušće rijeke Rame u Neretvu koji čini Donju Ramu ili Župu (župa Gračac) i u zasebnoj cjelini koju čine naselja Doljani, Sovići i Polja (župa Doljani). Posebnost ovog prostora nije samo u njegovu imenu ili geo¬graf¬skom izgledu, nego još više u povijesnoj sudbini njegovih stanovnika koja ih je na svoj način pokušavala lomiti i sebi prilagoditi. Mnogi su stoga morali otići nekamo u nepovrat, u iseljeništvo, u potragu za boljim i sigurnijim životom. No, bez obzira gdje su, u nekom drugom kraju Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili nekoj drugoj zemlji ili kontinentu, vjerujemo da osjećaj svetosti na uspomene zavičaja i ramsko ime u njima nije izblijedio.
Podrijetlo imena
Pojmom Rama označavani su od davnine rijeka i područje uz njezin tok. Rijeka Rama izvirala je kod sela Varvare i ulijevala se u Neretvu kod Ustirame. Gradnjom umjetnog jezera rijeka je potopljena i danas se Ramom naziva kraj podijeljen na Gornju i Donju Ramu. U Gornju Ramu spadaju župe Šćit, Rumboci, Prozor i Uzdol, a u Donju Gračac i Doljani. Upravno-administrativno središte ovoga kraja jest Prozor, a Donja Rama jednim dijelom pripada općini Jablanica. O podrijetlu, značenju i prvom spomenu imena Rama ne može se do danas gotovo ništa sa sigurnošću reći. Ovomu ne pomaže ni činjenica što se isti pojam više puta nalazi u starozavjetnim biblijskim knjigama, kao i u hinduističkoj literaturi.
Daleka povijest
Materijalni ostaci, prona|eni početkom dvadesetog stoljeća, svjedoče o vrlo starom naselju na izvoru Rame, koje je u arheologiji poznato kao Velika Gradina. Ovaj je lokalitet, čini se, bio naseljen još u mla|em kamenom dobu. Na Ometalima je, prema mišljenju arheologa, postojalo naselje u brončanom razdoblju.
Po svemu sudeći, predrimski stanovnici Rame bili su ilirski Deretini. Iz rimskog razdoblja sačuvani su ostaci više gra|evina koje su bile locirane oko Velike Gradine u Varvari. Ovo se naselje nalazilo na raskrižju važnih rimskih putova. Jedan od njih išao je prema Duvnu i dalje prema Saloni, drugi prema Blidinju, a treći dolinom Rame i Neretve prema Konjicu. Jedna od gra|evina u Varvari bila je crkva bazilikalnog oblika. Jedna od pretpostavki bila je da ona potječe iz kasnoantičkog vremena (IV-VI. stoljeće) i stoga predstavlja važan spomenik iz starokršćanskog razdoblja. Naselje s crkvom bilo je identificirano kao Bistue Vetus, u kojem je stolovao biskup. Od ove se pretpostavke, me|utim, odustalo i danas su stručnjaci suglasni kako naselje s crkvom u Varvari ipak nije bilo sjedište biskupa. Nesigurno je tako|er je li Varvara dobila ime po sv. Barbari, koja je mučena 306. godine i koja se u kršćanskoj tradiciji štuje kao zaštitnica rudara.
Dolaskom Slavena u 7. stoljeću i rušenjem crkve u Varvari nastupa razdoblje o kojem nemamo vjerodostojnih svjedočanstava. Kršćanska zajednica u Rami, me|utim, i dalje postoji, o čemu svjedoči predaja i spomen “drevne crkve sv. Petra”.
Srednjovjekovna župa
U razvijenom srednjem vijeku Rama se u povijesnim izvorima spominje kao važna povijesno-zemljopisna cjelina. Ljetopis Popa Dukljanina poznaje župu Ramu, koja je sastavni dio Primorja. Dubrovački izvori svjedoče da je Prozor bio grad s trgovištem. U 12. stoljeću Rama se nalazi u tituli ugarsko-hrvatskih vladara. Stvarno značenje naziva Rex Ramae (kralj Rame) teško je odgonetnuti, ali je činjenica da je od ovoga vremena Rama dijelila sudbinu bosanske države. Prilike u Bosni u ovo vrijeme ovisile su o planovima Ugarske i Bizanta, jer su obje ove države svojatale Bosnu ili barem neke njezine dijelove.
U 14. stoljeću Bosna ostvaruje visok stupanj samostalnosti. Tako ban Stjepan Kotromanić 1345. sebe naziva “banus Bosne, necnon terrarum Usure, Salis, Dolmine, Crayne, Rame.” Neki ramski velikaši bili su vrlo ugledni na banovu dvoru. U jednoj se povelji spominje knez Ostoja “ot Rame”, koji se nalazio u banovnoj pratnji. Središte župe Rame u 14. i 15. stoljeću bio je Prozor. Ban Tvrtko I. napisao je u kolovozu 1366. jednu povelju pod “našim gradom Prozorom”, a Tvrtko II je 1433. godine primio u Prozoru poslanstvo iz Dubrovnika.
Franjevci u Rami
Padom Bosne pod Turke 1463. godine i Rama se našla u posve novim političkim i vjerskim okolnostima. Još prije dolaska Turaka u Rami je postojao franjevački samostan i crkva sv. Petra i Pavla. Naime, na kaležu koji su Ramljaci donijeli u Sinj 1687. stoji upisana 1402. godina, i ovaj podatak navodi na zaključak da je već tada u Rami postojao franjevački samostan. Brojni franjevački izvori nedvojbeno potvr|uju postojanje samostana u Rami koncem 15. stoljeća. Po svemu sudeći, samostan je od početka bio upravo na Šćitu, što dokazuju grobovi koji su u novije vrijeme prona|eni oko sadašnje crkve i samostana. Ovo otkriće svjedoči i to kako su se katolici nekada pokapali oko crkve.
Kroz čitavo vrijeme turske vladavine franjevci su bili jedini dušobrižnici, ali i zaštitnici katoličkog puka. Samostanske kronike bilježe brojna stradanja katolika i franjevaca. Samostan i crkva u Rami zapaljeni su prvi put 1557. godine. Tada su mučeni i ubijeni franjevci koji su bili u samostanu, o čemu svjedoči i kasnije na|eni nadgrobni natpis: Iam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris. (Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su kao pravednici na nebu). Sličnu je sudbinu ramski samostan doživio još nekoliko puta: 1667., 1682.
Tragična selidba
Najtragičniji doga|aj za ramske katolike i franjevce zbio se 1687. godine. Tada su ponovo spaljeni crkva i samostan, a franjevci su s narodom pobjegli u Sinj. Ova je selidba bila posljedica turskog zuluma, ali i mletačke politike, jer je Venecija nastojala naseliti i osigurati granično područje u dalmatinskoj zagori. Franjevci su tada ponijeli u Sinj i Gospinu sliku, koja se u Rami osobito štovala. Danas je ta slika poznata kao Gospa Sinjska. Koliko je u to vrijeme bilo katolika u Rami i koliko ih je otišlo u cetinsku krajinu, teško je i približno odrediti. Oni koji su ostali trpjeli su nove nevolje, krili su se po šumama, “ali su sačuvali vjeru”.
I u ovako teškim okolnostima ramski su se franjevci brinuli za odgoj vlastitog podmlatka. Izgleda da je 1626. godine u samostanu postojala škola, a 1674. “više učilište i franjevački novicijat”.
Ustrajavanje u ostanku
Nakon preseljenja u Sinj, preostale ramske vjernike, koji su se okupljali oko zgarišta crkve i samostana, pastoriziraju franjevci iz fojničkog samostana. Oni u početku nisu imali stalnog mjesta boravka u Rami, već su povremeno obilazili vjernike. Prema predaji koju je zabilježio fra Jeronim Vladić, fratri su se ipak uskoro nastanili u Rami, i to najprije u Proslapu, a neko vrijeme i u Jaklićima. Od 1773. vode se župne matice “redovito i temeljito”. I one su izgorjele 1942. godine kad su četnici spalili kuću u koju su bile sklonjene. Unatoč teškim prilikama u više navrata tijekom 18. i prve polovice 19. stoljeća Ramu posjećuju biskupi – apostolski vikari. Zabilježen je pohod fra Marijana Bogdanovića 1768. i fra Grge Ilijića 1797. godine. Prilikom pohoda biskupi su slavili misu s narodom i redovito dijelili sakramenat sv. krizme. Vjernici su se najčešće okupljali na Šćitu, na ruševinama crkve i samostana, ali su mise slavljene i po drugim ramskim selima. Prema bilješci Jeronima Vladića, “godine 1779., 26. rujna udijeljen je ramskoj crkvi, u mjestu Šćit(ovo) vječiti potpuni oprost onima koji posjete ovu crkvu te se ispovijede i pričeste”. Od ramskih župnika iz ovoga vremena u sjećanju su osobito ostali fra Ludovik Filipović, fra Jako Križanac, fra Marko Grabovac, fra Franjo Dobretić, fra Mijo Čuić mlađi, fra Bono Perišić.
Nove župe
Unatoč teškim prilikama koje su bile posljedica samovolje turskih činovnika, ramski su franjevci početkom 19. stoljeća razmišljali o osnivanju novih župa. Broj se vjernika povećavao i 1834. godine odlučeno je da se osnuje župa u Donjoj Rami.
a) Gračac
Dvije godine nakon ove odluke kupljeno je zemljište i sagra|ena kuća u Triješćanima (Trišćani), koji su najprije imali status kapelanije, a 1860. godine proglašeni su župom. Fra Bono Milišić 1888. kupuje zemljište na Gračacu, jer je ovo selo bilo pogodnije za središte župe. Gradnja kuće i crkve započela je 1892. godine za župnikovanja fra Andrije Tomića. Crkva je dovršena i posvećena 21. travnja 1901. godine. Gradnjom brane na Neretvi, Jablaničko jezero potopilo je crkvu i kuću. Nova je kuća dovršena 1957., a crkva 1959. godine. Sadašnja župna kuća na Gračacu izgra|ena je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Crkva je u novije vrijeme obogaćena vrijednim umjetninama. Patron župe je sv. Anto Padovanski.
b) Doljani
Novoj župi Gračacu pripala su i sela Doljani i Sovići. Kako su bila prilično udaljena od središta župe, razmišljalo se o osnivanju još jedne župe. Otprije su ramski franjevci, prema predaji, povremeno slavili misu kod Ilijine stijene na ulazu u Doljane. Nova je župa osnovana 1882. godine. Uskoro je izgra|ena župna kuća, koja je jedno vrijeme služila i kao crkva. Godine 1893. završena je župna crkva i ona je postojala sve do 1973. godine, kada je izgra|ena nova. Toranj je završen 2002. godine. Stara župna kuća postojala je sve do 1989. Ovoj župi pripada i lokalitet Kedžara (turski: djevojka) na Vranu, gdje se nalazi grob Dive Grabovčeve. Patron župe je sv. Ilija prorok.
c) Uzdol
Župa Uzdol osnovana je 1856. godine. Tri godine kasnije izgra|ena je crkva, jedina u to vrijeme u ramskom kraju. Sadašnja je izgra|ena 1985. godine. Franjevci su predali ovu župu svjetovnim svećenicima 1907. godine. U župi, u selu Donja Vast, nalazi se grob fra Stjepana Barišića, koji je stradao u drugom svjetskom ratu. Patron župe je sv. Ivan Krstitelj.
d) Prozor
U ljeto 1906. od šćitske je župe odijeljen Prozor s okolnim selima. Nova je župa povjerena svjetovnim svećenicima. Sadašnja je crkva dovršena 1964. godine, a župna kuća osamdesetih godina prošlog stoljeća. Župa je posvećena Presvetom Srcu Isusovu.
e) Rumboci
Umjetno jezero bilo je i najvažniji uzrok osnivanju još jedne župe. O ovomu se 1968. godine razgovaralo s vrhbosanskim nadbiskupom. Ugovorom izme|u Ordinarijata i Provincijalata od 15. ožujka 1971. godine župa je povjerena franjevcima, a novi je župnik preuzeo župu 6. svibnja iste godine. Gradnja nove župne kuće i crkve u Rumbocima započela je u listopadu 1972. godine. Temelji crkve blagoslovljeni su u srpnju sljedeće godine. Od umjetnina u crkvi osobito se ističe veliki vitraj na južnoj plohi, rad Dražena Trogrlića. Patron župe je sv. Franjo Asiški.
Gradnja samostana i crkve na Šćitu
U drugoj polovici 19. stoljeća nastupaju ipak povoljnije prilike za ramske katolike i franjevce. Fra Franjo Franjković uspio je 1855. godine od bega Dugalića otkupiti bivše fratarsko zemljište na Šćitu. Gradnju novog samostana na starim temeljima započeo je fra Pavao Vujičić. Ubrzo je izgra|ena prostrana kuća s dvanaest soba, kuhinjom i župnim uredom. Iznad ulaznih vrata sve donedavno stajao je natpis: Na poštenje Božie i korist redovnikah s pomoćju puka načinih O. P. fr. Pavo Vuičić župnik. Godine Gospodinove 1857. Ovaj je samostan služio svojoj svrsi do izgradnje novog samostana tridesetih godina dvadesetog stoljeća, koji je danas preoblikovan u Kuću mira. Stari samostan Ramljaci su zvali “stara kapela”.
U ovo je vrijeme misa slavljena u kolibi od pruća i razmišljalo se, stoga, o gradnji crkve. Broj se župljana povećavao i 1870. godine župa je imala oko 2700 duša. Tri godine trajalo je traženje dozvole za gradnju. Na sv. Antu 1873. godine položen je temeljni kamen, zaslugom ponajviše fra Ante Vladića. Gradnja je bila usporena, jer su uslijedili presudni politički doga|aji: Berlinski kongres dodijelio je Bosnu Austriji i njezina je vojska 4. listopada 1878. iz Duvna stigla u Ramu.
U sljedeće dvije godine glavni su radovi bili okončani. Nabavljena su i četiri zvona, a 1903. godine završen je glavni oltar u crkvi. Te godine, na Veliku Gospu, nadbiskup Stadler svečano je posvetio novu crkvu. Kao uspomena na gradnju i danas u šćitskoj crkvi stoji ploča na kojoj piše: Na slavu Božju i poštenje Bl. Dj. Marije s pomoću Njeg. Veličanstva cara Franje Josipa I. i nastojanjem M. P. O. Ant. Vladića s pukom sagradio O. Josip ]urić 1880. Ramski su fratri 1913. godine odlučili graditi novi samostan po nacrtu poduzetnika Franje Holza. Nastupaju, me|utim, opet teška vremena: 1914. godine izbija I. svjetski rat, javljaju se bolesti kao što su španjolska groznica i plućna kuga. Unatoč ovomu, samostan je 1920. godine bio pod krovom. Sljedećih desetak godina radovi su tekli sporo pa je samostan blagoslovljen i useljen 1930. godine.
Stradanja u II. svjetskom ratu
Nova teška stradanja ramskih katolika i franjevaca uslijedit će u vrijeme ratnih, ali i poratnih godina. Već tijekom 1941. kroz Ramu prolaze različite vojske. Partizani su napali Prozor i Šćit 13. srpnja 1942. godine. Zapalili su tada crkvu na Šćitu, uz koju su izgorjele sakristija i knjižnica s vrijednim crkvenim ruhom i bogatim knjižnim blagom. Nešto kasnije izgorjele su i župne matice, koje su bile sklonjene u jednoj kući na Šćitu. Tom prigodom partizani su ubili gvardijana fra Julijana Jurkovića. Nikada se nije saznalo za njegov grob.
U samostanu je nakon ovoga doga|aja ostao kapelan fra Viktor Slišković. I njega su partizani ubrzo uhitili, ispitivali i prisiljavali da dadne lažne izjave. Ubijen je u Prozoru 16. ili 29. rujna 1942. godine. Ista je sudbina zadesila i župnika u Prozoru Petra Perića. Najteža tragedija zadesit će, me|utim, Ramu u jesen 1942. godine. Početkom listopada crnogorski su četnici preko Sovića došli u Ramu. Nekoliko je ramskih sela zapaljeno, a gotovo sve odrasle muškarce koji nisu uspjeli pobjeći, četnici su likvidirali. Prema popisima, oko tisuću Ramljaka stradalo je tijekom II. svjetskog rata.
Ramski su franjevci, iako su bili lažno optuživani, zatvarani i ranjavani, ostali sa svojim narodom. Služili su ne samo šćitsku nego i prozorsku i uzdolsku župu. Samostan je bombardiran, ali nije pretrpio znatnijih oštećenja. U jesen 1943. godine fratri su odlučili graditi crkvu. Sljedeće je godine napravljena drvena baraka koju su fratri zvali bazilikom. Srušena je tek 1956. godine.
Poratno vrijeme
Dvadesetog lipnja 1956. godine počeli su radovi na obnovi izgorjele crkve na Šćitu. Iste godine, 4. studenog, slavljena je misa u obnovljenoj crkvi. Tri godine kasnije crkva je bila uglavnom dovršena. U ovo vrijeme u samostan su ponovo došle sestre Hercegovačke franjevačke provincije. Budući da su neki poslovi na crkvi bili nekvalitetno ura|eni, 1965. godine pristupilo se uklanjanju nedostataka. Povišena je srednja la|a i izmijenjen krov, sanirani su temelji, izgra|en je novi kor i popravljen toranj. Od 1966. do 1970. godine crkva je obogaćena vrijednim umjetninama, od kojih je najvažnija freska Marija zaštitnica ramskog puka, rad akademskog slikara Josipa Bifela. Ranih šezdesetih godina veliki broj Ramljaka otišao je na rad u zapadnoeuropske zemlje. To je popravilo materijalnu situaciju ramskih obitelji. Izgra|ene su nove obiteljske kuće, a domaćini su svojim novčanim prilozima sudjelovali u obnovi i gradnji crkava.
Godine 1968. Ramu je zadesila nova nevolja. Tada je dovršena izgradnja brane i akumulacijskog jezera, koje je potopilo nekoliko sela i plodnu zemlju, a Ramljake prisililo na iseljavanje. Najviše ih je odselilo u Zagreb i okolicu, u Popovaču, Pleternicu, Rovišće, a nekoliko obitelji naselilo se na sarajevskom Stupu. Šćitska je župa brojčano gotovo prepolovljena. Svake godine u prvu nedjelju iza Male Gospe organizira se u Zagrebu susret iseljenih Ramljaka.
Najnovije doba
Uz redovite pastoralne poslove ramski su franjevci u novije vrijeme dosta učinili na graditeljskom i kulturnom planu. Na Šćitu je izgra|eno novo krilo samostana, a u starom djelu otvorena je Kuća mira. U proširenom i preure|enom samostanskom dvorištu postavljeno je nekoliko izvrsnih umjetničkih ostvarenja: Ramski križ, Posljednja večera i Ramska majka. Na tristotu obljetnicu selidbe u Sinj, u rujnu 1987., na Šćitu je održan povijesno-teološki simpozij, a na Malu Gospu svečanu je misu s mnoštvom vjernika slavio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Tom prigodom Sinjani su donijeli Gospinu sliku i nakon dva dana vratili je u Sinj. Početkom lipnja 1991. godine na Šćitu je svečano proslavljena sedamstota obljetnica dolaska franjevaca u Bosnu. Patron crkve i župe je Velika Gospa, a svake se godine, uz velik broj hodočasnika, osobito svečano slavi Mala Gospa.
Preuzeto od www.rama.co.ba