33. godišnjica ratnog zločina muslimanskih snaga nad Hrvatima Rame
UZDOL – zločin u okviru „Lukave strategije“
Planiranje i priprema operacije „Neretva“
Danas se navršava 33. obljetnica ratnog zločina kojega su nad 41 hrvatskim civilom i pripadnicima HVO-a počinile snage iz sastava 6. korpusa tzv. ABiH, preciznije pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ i drugi pridruženi pripadnici tzv. ABiH u okviru najveće vojno-policijske operacije muslimanskih snaga poznate pod nazivom „Neretva 93“. U tekstu koji slijedi, osvrnut ćemo se na kontekst planiranja i provedbe spomenute operacije. Danas poznate činjenice svjedoče u prilog činjenici da je ova operacija planirana između najviših oficira muslimanske, tzv ABiH. U tom smislu uloga tadašnjeg načelnika Glavnog štaba tzv. A BiH Sefera Halilovića, kao glavnog organizatora te komandanta tzv. ABiH Rasim Delića, kao opunomoćenika Alije Izetbegovića koji je znao i bio upućen u detalje cijele operacije, ukazuju na zaključak da je o operaciji bilo upoznato muslimansko političko vodstvo na čelu s Alijom Izetbegovićem.
Shodno tome nemoguće je tvrditi kako je operacija „Neretva“ bila samostalni pokušaj Sefera Halilovića čiji je uspjeh trebao rezultirati njegovim političkim usponom u muslimanskoj vlasti. Činjenice koje ćemo iznijeti jasno će ukazati kako se radi o koordiniranom vojnom, policijskom i državnom djelovanju muslimanske strane u BiH koja je uspjehom u operaciji „Neretva“ trebala dobiti dodatne argumente za međunarodne mirovne pregovore koji su se u tom trenutku vodili.
Početne stvarne aktivnosti na planiranju operacija „Neretva“ ili „Neretva 93“ pokrenute su na dvodnevnom sastanku u Zenici 21. i 22. kolovoza 1993. godine. Na tom se sastanku okupilo gotovo kompletno vodstvo Armije BiH zajedno s ministrom muslimanskog MUP-a Bakirom Alispahićem. Od svih zapovjednika tzv. ABiH u radu spomenutog sastanka nije sudjelovao jedino Atif Dudaković, zapovjednik 5. korpusa tzv. ABiH u Bihaću, u tom razdoblju zaokupljen borbama sa srpskim snagama na svojemu matičnom području. Nakon mnogih razmatranja o glavnim ciljevima usuglašena je zajednička odluka o nastavku ratnih aktivnosti usmjerenih protiv Hrvata, s posebnim naglaskom na Hercegovinu. Naime, do kolovoza 1993. muslimanska Armija BiH je četiri mjeseca napada koje je povela protiv Hrvata i snaga HVO-a uspjela prognati i gotovo u cijelosti od hrvatskog stanovništva „očistiti“ prostor Zenice, Travnika, Bugojna, Fojnice i Kaknja kao i Konjica u sjevernoj Hercegovini. Stoga je eksploatacija toga uspjeha na sastanku u Zenici bila primarna tema razgovora.
Za nastavak uspješnih aktivnosti i povezivanju dijelova središnje Bosne pod muslimanskom kontrolom s muslimanskim snagama u dolini rijeke Neretve, na sastanku u Zenici donesena je odluka da se dio napadnih aktivnosti tzv. ABiH preusmjeri upravo na to područje. U tu svrhu zapovjednik tzv. ABiH Rasim Delić službeno je ustrojio Inspekcijski tim, glavno organizacijsko i upravljačko vojno tijelo budućih operacija sastavljeno od sedam visokih časnika tzv. ABiH na čije čelo je postavio Sefera Halilovića.
Njega je Delić ovlastio da u planiranim aktivnostima „na licu mjesta“ izdavanjem vlastitih zapovijedi riješi sve moguće probleme. O tome je Halilović redovito trebao izvijestio samoga Delića. U slučaju potrebe izdavanja „radikalnijih prijedloga i rješenja“ Delić je od Halilovića tražio „obavezno“ upoznavanje o istima. Ove činjenice bile su nedvosmislena potvrda važnosti samo Halilovića u danima koji su slijedili.
Dogovor iz Zenice počeo se provoditi početkom rujna 1993. kada je na područje Jablanice stigao Sefer Halilović, a nakon njega i drugi časnici muslimanske vojske kao i sam Rasim Delić. Članovi Inspekcijskog tima pod vodstvom Halilovića su zajedno s Delićem i predstavnicima postrojbi tzv. ABiH u Donjoj Jablanici 4. rujna 1993. održali sastanak na kojemu su predstavljene opće smjernice buduće operacije. Te je smjernice uobličene u „Direktivi za odbrambeno napadna dejstva“ Halilović predstavio svim prisutnim časnicima tzv. ABiH kao i zapovjedniku Rasimu Deliću koji je za tu priliku odobrio i sam zemljovid planirane vojno-policijske operacije „Neretva“.
U „Direktivi“ je navedeno kako je „šire područje Prozora“ branjeno od „tri bojne“ pripadnika HVO-a ojačane interventnim vodovima te topničkom i oklopnom podrškom iz Prozora i područja Blidinja. Za napad na te snage HVO-a bile su predviđene snage iz 44. i 45. brdske brigade Armije BiH (Jablanica i Klis (Konjic)), dijelovi Samostalnog bataljona „Prozor“ i „Sutjeska“ te dijelovi 317. brdske brigade Armije BiH iz Gornjeg Vakufa. U sastavu tri navedene brigade i dva bataljuna Armije BiH u punom sastavu bila je planirana upotreba više tisuća vojnika.
Prema predviđenom planu napada, predstavljenom u „Direktivi“, dijelovi 45. brdske brigade tzv. ABiH iz Klisa-Konjica, ojačani samostalnim bataljunima „Prozor“ i „Sutjeska“ (prognani muslimani istočne Bosne) trebali su svoje glavne snage usmjeriti na pravcu sela „Šćipe – Gornje Blace – Prozor“, dok su pomoćnim snagama trebali napasti smjerom „Karaule – Kućani – Klek. Te postrojbe tzv. ABiH imale su zadaću razbiti postrojbe HVO-a na području sela Gornje Blace i Klek te nakon toga uspostaviti nadzor nad cestovnom komunikacijom Prozor – Jablanica, zauzeti sam grad Prozor te ostvariti uvjete za napredovanje prema Ramskom jezeru.
Zadaća muslimanskih snaga iz sastava 317. brigade s područja Voljevca ojačane preostalim snagama dvaju samostalnih bataljona i 45. brdske brigade bio je napad glavnim snagama na položaje HVO-a na području Crnog vrha (Slime) i Makljena, a pomoćnih snaga na pravcu Here – Uzdol – Lug. Napad se trebao izvesti pod okriljem noći korištenjem šumovitog područja radi privlačenja položajima hrvatske strane i iznenadnog napada u cilju nanošenja što većih gubitaka. Takav napad, smatrali su autori toga plana, doveo bi do brzog povlačenja snaga HVO-a, odnosno do pucanja hrvatskih crta obrane. Dodatno s južne strane prozorske općine snage iz sastava lokalne 44. brdske brigade Armije BiH Jablanica trebale su napasti položaje HVO-a na koti Rajan.
Istoga dana, 4. rujna 1993. u cilju detaljne razrade zapovjedi u planiranoj operaciji, u Jablanicu je iz Bugojna stigao zapovjednik Operativne grupe „Zapad“ 3. korpusa tzv. ABiH iz Bugojna Selmo Cikotić. On se tada sastao sa Seferom Halilovićem i zapovjednikom 6. korpusa Salkom Gušićem. U razgovoru s njima odlučeno je da će težište napada tzv. ABiH u smjeru Makljena i Crnog Vrha čijim padom bi se otvorila mogućnost ulaska muslimanskih snaga u Prozor. Dan kasnije, 5. rujna Halilović, Cikotić i Gušić su se u Dobrom Polju sastali i sa zapovjednikom Samostalnog bataljona „Prozor“ Enverom Buzom. Oni su tada Buzu upoznali o planiranom napadu u smjeru Prozor i Crnog Vrha.
Tijekom 6. rujna u Jablanicu je stigao i ministar muslimanskog MUP-a BiH Bakir Alispahić koji je na novom sastanku s vojnim predstavnicima tzv. ABiH iste upoznao kako je muslimanska Vlada i sam Alija Izetbegović upoznat s planiranim aktivnostima, posebice prema Mostaru, za što im je dana puna potpora. S obzirom na odbacivanje novog međunarodnog plana o miru u BiH, mogućnost vojnog zauzimanja teritorija s muslimanske strane je smatrana najsigurnijim načinom jačanja trenutnih pozicija u nastavku pregovora. Važnost koju je muslimanski politički vrh pridavao ovoj operaciji vidljiva je iz činjenice da su se tamošnjim postrojbama priključile snage iz 1. korpusa tzv. ABiH, odnosno dijelovi 2. samostalnog bataljona, te 9. motorizirane i 10. brdske brigade tzv. ABiH iz tada opkoljenog Sarajeva.
Nekoliko dana kasnije 11. rujna 1993. Sefer Halilović i članovi Inspekcijskog tima te zapovjdnik 6. korpusa, 45. brdske brigade iz Klisa te Samostalnog bataljona „Prozor“ ponovno su se sastali u Dobrom Polju, sjedištu Samostalnog bataljona „Prozor“. Cilj sastanka bio je podjela konačnim zadaća i smjerova napada u dijelu operacije „Neretva“ u smjeru Prozoru. Prema tadašnjem dogovoru glavne snage tzv.ABiH bile su sastavljene od pripadnika 2. bataljona 317. brdske brigade, dvije čete 45. brdske brigade i čete Samostalnog bataljuna „Prozor“ ojačane s dva voda iz sastava bataljona „Sutjeska“. Te su se snage iz smjera sela Hera i Voljevca, odnosno napadima s lijevog boka u smjeru sela Jurića, Gliba i Blaca te s desna iz smjera kote Brenovac, Brizovače, Ferhatovog brijega i Brda, trebale spojiti na području Crnog vrha, odnosno na području kota Krče i prijevoja Zgon što je ujedno značilo i stavljanje pod potpun nadzor područja Crnog vrha. Istovremeno s glavnim smjerom napada, iz smjera Jablanice prema Doljanima i Risovcu položaje HVO-a trebale su napasti dvije čete iz sastava 44. brdske brigade Jablanice dok su snage OG „Zapad“ iz sastava 3. korpusa Armije BiH, na području sjeverozapadno od glavnog udara, trebale napasti iz smjera Vilića gumna. Spomenuti smjerovi napada i detaljna razrada lokalnih udara tzv. ABiH nakon toga su prepušteni lokalnim snagama predviđen za napad.
Fotografija 1. Dobro Polje 12. rujna 1993.; susret rukovodstva Glavnog štaba Armije BiH, komande 6. koprusa te oficira 317. i 45. brdske brigade Armije BiH. Cilj susreta planiranje provedbe operacije „Neretva“ planirane za 13. rujna
U cilju moraliziranja pripadnika tzv. ABiH za planirani napad, načelnik Glavnog štaba tzv. ABiH i vođa Inspekcijskog tima Sefer Halilović je 12. rujna 1993. održao govor pripadnicima Samostalnog bataljona „Prozor“ i 45. brdske brigade u kojemu je istaknuo njihovu ulogu i dužnost u napadu i „oslobađanju“ Makljena i Prozora. Govor sličnoga sadržaja Halilović je nakon toga održao i u Voljevcu okupljenim pripadnicima 2. bataljona 317. brdske brigade i bataljuna „Sutjeska“. Potom se iz Voljevca, Halilović vratio u Dobro Polje gdje je zatim još jednom održao svoj motivacijski govor s tom tematikom pred „borcima Neretvice i Prozora“, odnosno pripadnicima Samostalnog bataljona „Prozor“ i dijela pripadnika 45. brdske brigade iz Parsovića koji su se pripremali za skori napad zakazan za dan kasnije, točnije 13. rujna 1993. godine.
Fotografija br.2. Načelnik GŠ muslimanske Armije BiH s borcima Samostalnog bataljona “Prozor” i pridruženih snaga u Dobrom polju 12. ili 13. rujna 1993. godine
Neuspjeli početak operacije „Neretva“ na području Prozora i Rame 13. rujna 1993. godine
Napad tzv. ABiH s ciljem zauzimanja Prozora je i započeo kako je planirano 13. rujna 1993. udarom snaga 45. i 317. brdske brigade na položaje HVO-a na širem području Crnog vrha. Početni nalet spomenutih pripadnika tzv. ABiH bio je uspješan što je bilo vidljivo iz izvješća brigade „Rama“ u kojemu je navedeno kako su probijeni obrambeni položaji na području Golušnice. Međutim, ubrzo nakon izvršenoga proboja, napredovanje tzv. ABiH izgubilo je na intenzitetu što je konsolidiranim pripadnicima HVO-a omogućilo protuudar. Jedan od ključnih razloga za to bila je pogibija Seida Padalovića, zamjenika zapovjednika jednog od interventnih bataljuna (diverzantska četa „Tigrovi“ Klis) iz sastava 45. brdske brigade.
Druge snage su nakon proboja crta obrane brigade „Rama“ na Golušnici krenule u napredovanje prema Dilima, nakon čega je uslijedio i okršaj u kojem je poginuo Padalović. Ubrzo nakon Padalovićeve pogibije najveći dio pripadnika 45. brdske brigade povukao se u smjeru polazišnog područja Voljevca, što je pripadnicima HVO-a omogućilo da se konsolidiraju i predvečer 13. rujna vrate izgubljene položaje. Bio je to jedan od razloga radi kojega je zapovjedništvo HVO-a s obzirom na prethodna iskustva iz kolovoza i srpnja očekivalo daljnje napade na Makljenu i njegovoj okolici. Drugi razlog svakako je ranjavanje većeg broja pripadnika muslimanskih snaga koji su ušli u minsko polje.
Karta 1. Plan operacije “Neretva” na područje Rame i Prozora
Međutim, do planiranog napada snaga tzv. ABiH 13. rujna 1993. iz sastava skupnih Samostalnog bataljona „Prozor“ te Vojne i civilne policije muslimanskog MUP-a BiH na drugom smjeru prema Uzdolu nije došlo. Taj izostanak imao je dobrog udjela u neuspjehu općeg napada i na smjeru Crnog Vrha. Zbog toga je tijekom 13. rujna 1993. u Dobro Polje ponovno stigao Sefer Halilović koji je od zapovjednika Envera Buze tražio objašnjenje i pokretanje snaga u napad. Iako je Buza pokušao opravdati izostanak napada ističući da nije imao dovoljno goriva vozila za izvlačenje ranjenih, Halilović je od njega tražio hitno pokretanje prijeteći mu vojnim sudom i najstrožom kaznom. Nakon toga Halilović je ponovno održao govor okupljenim pripadnicima Armije ukazujući ponovno na njihovu ulogu u napadu u pravcu Prozora.
Početak napada na Uzdol
Na Halilovićev poticaj Buza je održao govor pripadnicima Samostalnog bataljona „Prozor“ koja je prethodno bila ojačana pripadnicima bataljona „Sutjeska“, odnosno preciznije pripadnicima „Jelačke čete“ popunjene protjeranim Muslimanima iz Foče i njezine okolice. Nakon završetka govora Buza je s podređenim zapovjednicima skupina usuglasio dva temeljna smjera napada. Prvi napad trebao je biti izveden u smjeru kote Gradina (Gradac), dok je drugi bio usmjeren izravno preko Uzdola. Cilj toga plana bio je dovesti snage HVO-a na području Uzdola u poluokruženje te spriječiti dolazak pojačanja iz smjera Prozora. Osim toga, zauzimanjem kote Gradina tzv. ABiH je imala mogućnost izvođenja bočnog napada na položaje HVO-a u smjeru Golušnice čime je ujedno trebala osigurati bok vlastitim snagama koje su se nalazile u napadu na širem području Crnog vrha i dalje prema prijevoju Makljena.
Nakon Buzinog govora i prethodnog sastanka s Halilovićem, pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“, preciznije šest vodova iz sve tri čete (među kojima i članovi fočanske Jelačke čete), podržani pripadnicima Vojne i civilne policije muslimanskog MUP-a Prozor te članovima komande bataljona krenuli su prema mjestu okupljanja. Najveći broj pripadnika Samostalnog bataljona „Prozor“ u noći s 13. na 14. rujna 1993. okupio se u neposrednoj blizini sela Here na lokalitetu „Lanište“. Takva ojačana skupina Samostalnog bataljona „Prozor“ nakon podjele streljiva i hrane podijelila se u dvije veće skupine koje su se potom uputile u smjeru sela Uzdol i njegove okolice. Obje skupine pritom su brojale točno „156 boraca“. Njihove pripreme za napad nadgledao i viši časnik tzv. ABiH kojega je u Herama na osmatračnici „Glavice“ ostavio Sefer Halilović. Cilj njegova ostanka bio je onemogućavanje ponavljanja izostanka napada od dana prije.
S obzirom na to da je muslimanska strana zbog svojih položaja iznad sela Uzdol i samoga položaja sela Here dobro poznavala većinu položaja HVO-a, jedna skupina pripadnika Samostalnog bataljona „Prozor“ usmjerila se prema prostoru osnovne škole na Uzdolu, u kojoj su se u tim trenutcima nalazili interventni vod 3. bojne ramske brigade, smjena iz 1. bojne navedene brigade, ali i centar veze te sanitet i logistika. S obzirom na to da su vodiči muslimanskih snaga u napadu bili pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ iz susjednog sela Hera, koji su izvrsno poznavali širi prostor Uzdola, veći dio pripadnika bataljona „Prozor“ u ranim jutarnjim satima 14. rujna 1993. neopaženo je prošao kroz obrambene hrvatske položaje lokalnih pripadnika HVO-a. Iako je većina pripadnika Samostalnog bataljona „Prozor“ krenula na Uzdol, dva voda pripadnika bataljona zajedno s pripadnicima bataljona „Sutjeska“ upućeni su prema selu Pridvorci. Tu su uz pomoć vodiča iz 2. bataljona 317. brdske brigade Gornji Vakufa trebali napast prostor oko sela Blaca. Na taj način oni su time trebali podržati napad glavnine muslimanskih snaga koja se nalazila spremna za napad na Uzdol. Iako je u prvotnim planovima za napredovanje prema Prozoru, Uzdol označavao pomoći pravac napad, u tim trenucima najveći broj pripadnika Samostalnog bataljona „Prozor“ bio je u isčekivanju napada na Uzdol.
Konačno, nakon što su uspješno zaobišli položaje HVO-a Borku, glavnina pripadnika Samostalnog bataljona „Prozor“, podržani s većim spomenutim pripadnicima Vojne i civilne policije MUP-a BiH oko 05.30 sati su započeli su napad na zaseoke u središnjem dijelu Uzdola. Drugi dio istih snaga prethodno je čekao spreman u neposrednoj blizini osnovne škole čekajući znak za napad. Ti su pripadnici muslimanskih snaga neposredno prije početka napada prekinuli žičanu vezu lokalnog centra veze HVO-a s ostatkom postrojbi u okolici i Prozoru.
Napad koji je potom uslijedio bio je potpuno iznenađenje za zateknute mještane sela ali i oko 20-ak pripadnika HVO-a koji su se nalazili u prostorijama osnovne škole. Nakon prvotnog šoka zatečeni pripadnici HVO-a su shvativši da se nalaze u okruženju prihvatili izravnu borbu „prsa u prsa“ s pripadnicima Samostalnog bataljona „Prozor“. O težini borbi i blizini sukobljenih strana najbolje svjedoči činjenica da su pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ uspjeli ući u dijelove škole. Unatoč tome, tadašnji vezist u centru veze u osnovnoj školi Gusto Vlajčić naposljetku je uspio stupiti u kontakt s dijelom snaga 3. bojne na području Jurića kojima je prenio vijest o teškom napadu, okruženju i gotovo bezizlaznoj situaciji u slučaju da se pomoć brzo ne uputi prema Uzdolu.
Dolazak pojačanja i razbijanje okruženja blokiranih pripadnika HVO brigade „Rama“ u osnovnoj školi
U trenucima upućivanja obavijesti o napadu zapovjedniku sektora u Juriće, Zapovjedništvo HVO brigade „Rama“ pod vodstvom zapovjednika brigade Ante Pavlovića nalazilo se na području Makljena. Tu su se okupili pripadnici nekoliko postrojbi brigade „Rama“ koji su se pripremali za napadna djelovanja u smjeru Brenovca i okolnih muslimanskih položaja. Vizualno utvrdivši da se vode borbe na području Uzdola, obustavljena je već postavljena akcija napada prema Brenovcu. Nakon kraćeg zadržavanja na Makljenu, okupljene su sve raspoložive postrojbe brigade „Rama“ ali i interventne snage Vojne policije HVO brigade „Rama“ kao i pripadnici postrojbi za posebne namjene „Marinko Beljo“, „Jastrebovi“ te posebice protudiverzantskog voda „Bata“ čija je nekolicina pripadnika bila Uzdolu u trenutku napada. Pripadnici brigade „Rama“ i spomenutih interventnih snaga su nakon brzog prebacivanja do sela Perići pješice nastavili put u smjeru Uzdola.
Neposredno pred ulaz u prve zaseoke dio tih pripadnika brigade „Rama“ susreo se s pripadnicima 3. bojne koji su pristigli s područja Jurića. Istovremeno s njima, u smjeru osnovne škole na Uzdolu napredovala je druga skupina interventnih postrojbi brigade „Rama“, odnosno Vojne policije, postrojbi za posebne namjene i protudiverzantskih vodova.
U međuvremenu, do dolaska spomenutih pojačanja HVO-a, pripadnici muslimanskih snaga napredovali su kroz središnji dio Uzdola nastojeći i iz toga smjera sići do osnovne škole smještene u zaseoku Cer. Tijekom toga pohoda prilikom detaljnih pretresa obiteljskih kuća pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ i muslimanske policije likvidirali su nekolicinu zatečenih vojnika HVO-a, ali u puno većem broju civile, posebice starije osobe, žene i djecu koje su zatekli u selu.
S druge strane sela, dio pripadnika Samostalnog bataljona „Prozor“ koji je napadao isključivo prostor osnovne škole zarobio je minobacače i tenk HVO-a čija je posada prethodno ubijena u samom tenku i neposredno pored njega. Ratni plijen minobacača i tenk pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ nastojali su izvući prema selu Here zbog čega su tražili nekoga tko zna upravljati tenkom. Iako je HVO tim gubitkom izgubio bilo kakvu mogućnost lokalne topničke i tenkovske podrške, iz smjera sela Krančića stizala je izrazito važna pomoć u vidu djelovanja drugog tenka koji je bio navođen od strane zapovjednika 3. bojne koji se nalazio u okruženju u školi. Međutim, utrošak topničke podrške prije svega minobacača i jednog manjeg VBR-a bio je skroman radi nemogućnosti lociranja pripadnika HVO-a u selu.
Otpor koji su pružali pripadnici iz sastava 1. i 3. bojne brigade „Rama“ okruženi u osnovnoj školi nastavljen je najkasnije 09.00 sati. Tada su do prostora južno od škole krećući se iz smjera krančićkog polja stigla prva udarna pojačanja sastavljena od pripadnika Vojne policije „Rama“ te spomenutih posebnih snaga brigade „Rama“ (PPN „Marinko Beljo“, protudiverzantskih vodova „Bata“ te „Jastrebovi“). Zajedno s njima na šire područje Krančića stigao je i jedan broj pripadnika 1. satnije 2. bojne iz sastava brigade „Rama“. Zajednička skupina prethodno spomenutih pripadnika HVO-a kretala u smjeru osnove škole na Uzdolu sličnim smjerom kao i pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ koji su prethodno napali školu.
Dolaskom na prostor škole uslijedio je njihov žestok okršaj s pripadnicima Samostalnog bataljona „Prozor“. Pred izrazito jakim naletom pripadnika Vojne policije i interventnih snaga postrojbi za posebne namjere, izviđačkih i protudiverzantskih vodova brigade „Rama“, pripadnici muslimanskih snaga bataljona „Prozor“ i pridružena pojačanja počeli su uzmicati. U bliskoj borbi koja se razvila došlo je do ranjavanja i pogibije nekoliko pripadnika Samostalnog bataljona „Prozor“, među kojima je bio i Hamed Hero mladi vjerski muslimanski službenik, imam-muallim porijeklom iz sela Here.
S druge strane, ulazak drugog djela hrvatskih pojačanja u središnji dio sela imao je dodatnog utjecaja na muslimanske snage u napadu koje su se našle u relativno nezavidnoj situaciji. Uvidjevši dolazak hrvatskih pojačanja koje su razbile okruženje u kojoj su se našli pripadnici brigade „Rama“ u osnovnoj školi, zapovjednik bataljona „Prozor“ Enver Buza je sa svojega promatračkog mjesta na Glavicama u Herama izdao zapovijed o povlačenju. Ta je zapovijed vrlo brzo prihvaćena pa su se pripadnici Samostalnog bataljona „Prozor“ zajedno s pridruženim pripadnicima drugih snaga, povukli prema Herama. Smjer povlačenja dijelom je bio kroz selo, dok se drugi snaga povukao u smjeru Donje Vasti i kanjona Volujak. Očito je kako u povlačenju nisu naišli na ostatke pripadnika HVO-a koji su bili na nekoliko obrambenih položaja oko sela na početku napada.
Razbijanjem blokade opkoljenih pripadnika HVO-a u osnovnoj školi slijedilo je njihovo ogromno veselje koje je nedugo zatim prestalo nakon što su počele pristizati brojke o masovnom stradavanju civila kao i zarobljenih pripadnika HVO-a. Razbijanjem okruženja škole pripadnici Vojne policije i interventnih snaga brigade „Rama“ u blizini škole su pronašli dvojicu vezanih i strijeljanih bolničara 3. bojne kao i tročlanu ubijenu posadu tenka.
U daljnjem pretresu sela, pripadnici HVO-a vrlo brzo su uz preživjele stanovnike počeli pronalaziti i svirepo ubijene starije i nepokretne osobe, ali i mlađe osobe te nekoliko djece koji su bili likvidirani iz neposredne blizine. Tom prilikom pronađene je 41 ubijena osoba, od čega 29 civila te 12 pripadnika brigade „Rama“. Osim ubojstva civila i vojnika HVO, muslimanski vojnici zapalili su veći broj obiteljskih kuća i gospodarskih objekata. Pored toga oskvrnuta je i nova crkva na Uzdolu koju su neuspješno pokušali zapaliti.
Konačno, do podnevnih sati 14. rujna 1993., pripadnici interventnih snaga brigade „Rama“ su uz pomoć lokalnih pripadnika HVO-a iz deblokirane škole uspjeli su pod svoju kontrolu staviti kompletan prostor Uzdola i njegovih zaselaka čime su borbe toga dana i prestale. U napadu i zločinu na Uzdolu muslimanske snage imale su gubitke od 7 poginulih pripadnika.
U konačnici, ratni zločin i posljedičan neuspjeh u zadržavanju kontrole nad Uzdolom bili su jasan signali da je operacija „Neretva“, kao najveća vojno-policijska operacija muslimanskih snaga u BiH, propala u svom ključnom dijelu, preciznije zauzimanju Makljena i Prozora kao ključnih preduvjeta za prebacivanje novih snaga Armije BiH prema dolini rijeke Neretve, odnosno Mostaru.