Obrana Prozora u listopadu 1992. godine

KRATKA VOJNO-POLITIČKA ANALIZA LISTOPADSKOG SUKOBA ARMIJE BIH I HVO-a U PROZORU 1992. GODINE

Kasno ljeto 1992. označava razdoblje u kojem su dotadašnje latentne napetosti između hrvatskih i muslimanskih političkih i vojnih čimbenika prerasle u otvoreni institucionalni i operativni dualizam. Sustav Teritorijalne obrane (TO) općine Prozor bio je opterećen nepovjerenjem, primarno zbog činjenice da su hrvatski predstavnici odbijali vojnu integraciju pod nazivom TO, percipirajući tu strukturu kao kompromitirani ostatak jugoslavenskog sustava. Tijekom travnja 1992. godine, Krizni štab u sklopu općinskog HDZ-a transformiran je u Hrvatsko vijeće obrane (HVO) općine Prozor, dok su muslimanski predstavnici, predvođeni Esadom Bektašom, formalizirali zasebni Štab TO-a opštine Prozor pod okriljem SDA.

Tijekom lipnja 1992. muslimanska strana je izradila nekoliko dokumenata koji su davali jasne instrukcije za potencijalni sukob s HVO-om. Temeljem tih dogovora, komandant Štaba TO-a Muharem Šabić je odobrio„Plan odbrane opštine Prozor“ strukturiran u dvije varijante. Prva varijanta, pod kodnim nazivom „Elif“ (uz prateći dokument „Alfa“), predviđao je zajedničko obrambeno djelovanje s HVO-om usmjereno protiv snaga Vojske Republike Srpske (VRS) na kupreškom i raduškom pravcu, pri čemu je u dubinu i pozadinu linija raspoređen manji dio snaga TO-a odnosno kasnije Armije BiH.

Međutim, drugi dio plana, pod nazivom „Plan Be“ s popratnim dokumentom „Beta“, koncipirao je potpuno samostalno djelovanje jedinica TO-a u odnosu na HVO, uz izravno uvezivanje i koordinaciju sa Štabovima TO-a iz susjednih općina Gornji Vakuf, Konjic i Jablanica. Dokument „Beta“ izričito je nalagao „procjenu moći neprijateljskih snaga“ i pripremu za samostalno borbeno djelovanje, što je u realnosti predstavljalo operativnu osnovu za ovladavanje gradskim središtem Prozora odnosno sukob s HVO-om.

Tijekom kolovoza 1992. godine situacija u užoj gradskoj jezgri Prozora dodatno je radikalizirana. Zaoštravanje odnosa pojedinih pripadnika Armije BiH i HVO-a rezultiralo je serijom incidenata. Među njima posebno se izdvaja kraći oružani sukob u Ulici Saliha Hadžića od 28. kolovoza 1992. godine. Nakon pojedinačnih provokacija i otvaranja vatre prema glavnoj gradskoj ulici, skupina pripadnika Armije BiH pod vodstvom Mithata Hadžića („Popa“) izvršila je djelomičnu blokadu navedene komunikacije. Na ovu akciju reagirao je zapovjednik lokalne postrojbe Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Marinko Beljo, što je dovelo do izravne razmjene vatre i ranjavanja vojnika s obje strane. Iako su civilni dužnosnici HVO-a privremeno smirili situaciju osiguranjem financijske naknade za oštećene objekte, ovaj je incident trajno narušio odnose u gradu.

Eskalacija i propast pregovora u zgradi „Centrale“

Sredinom listopada 1992. do 19. listopada prekinuto je zajedničko djelovanje Vojne policije HVO-a i Armije BiH, što je označilo potpuni slom jedine multietničke strukture na tom području. Okidač je bio potez hrvatskih policajaca koji su na zgradu policijske stanice istaknuli hrvatsku nacionalnu zastavu, na što su policajci muslimanske nacionalnosti, predvođeni komandantom stanice Mithatom Ćatićem, odgovorili bojkotom i napuštanjem dužnosti. Ubrzo nakon toga, Ćatić presreće načelnika ratnog saniteta HVO-a dr. Jozu Ivančevića uputivši mu izravnu prijetnju o miniranju Ratne bolnice HVO-a u Rumbocima potvrdivši odbacivanje mogućnosti priznavanja bilo kakvih potvrda i uputnica izdanih od strane HVO-a.“

Zbog već postojećih sukoba Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni, prije svega u Novom Travniku, za petak, 23. listopada 1992. godine u 10:00 sati, u prostorijama upravne zgrade HE Rama („Centrala“) u Prozoru organiziran je hitan sastanak muslimanskih i hrvatskih vojnih i civilnih izaslanstava. Muslimansku delegaciju predvodili su Muharem Šabić, Mesud Hero i Mithat Ćatić, dok su u ime hrvatske strane sudjelovali Ilija Franjić, Ilija Petrović, Mijo Jozić te generalni tajnik HDZ-a BiH Ivan Markešić. Hrvatska strana postavila je jasan operativni zahtjev: upućivanje kontingenta od 110 vojnika Armije BiH na prve linije obrane prema VRS-u (budući da su muslimanske snage potajno napustile položaje oko Idovca i kota Kik i Jezero te se povukle u Voljice), demilitarizaciju uže gradske jezgre, deblokadu prolaza za Vojnu policiju HVO-a iz Livna te prihvaćanje unificiranog zapovjedništva HVO-a.

Oštra verbalna prepirka koja je uslijedila dovela je do potpunog prekida sastanka. Zapovjednik HVO brigade „Rama“ Ilija Franjić pritom je izravno optužio Muharema Šabića za opstrukciju i tajno utvrđivanje položaja Armije BiH te pripremu tih snaga za djelovanje u Prozoru. Šabić je optužbe proglasio neistinitima, predloživši formiranje mješovite komisije, no Franjić je u stanju visokog revolta napustio zgradu. Preostali sudionici razgovora usuglusali su se oko pauze do nastavka novih pregovora, koji su prema opisanim dogovorima ulazili u fazu u kojoj je bio omogućen daljnji zajednički rad na rješavanju postojećih problema. U međuvremenu, stanje na području grada bilo je i dalje zategnuto a pojedinačna pucnjava zabilježena tijekom jutra nastavljena je tijekom pauze u popodnevnim satima. Neposredno nakon zakazane pauze, oko 13.00 sati pripadnicima Armije BiH na području grada izdana je zabrana točenja alkoholnih pića u ugostiteljskih objektima dok je pripadnicima Armije BiH na širem području oko Gavranovice bilo je upućeno pojačanje. Traženje pojačanja, na čemu je inzistirao komandant bataljona Armije BiH Alija Emrić, bilo je logično s obzirom na važnost prometnog raskrižja prostora Gavranovice prema Herama tada pod kontrolom pripadnika HOS-a koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini

Tijekom zakazane pauze, pregovori su definitivno propali nakon dramatične vijesti koja je stigla s Makljena. Prema istoj informaciji pripadnici Armije BiH izvršili su zasjedu na traktor HVO-a otvorivši rafalnu paljbu na Franju i Jozu Zadru prilikom čega je smrtno stradao Franjo Zadro. Započeti napad Armije BiH značio je i uzbunu za Zapovjedništvo HVO brigade „Rama“ jer se se veći dio članova njezina vojnog i političkog rukovodstva nalazio na pregovorima u upravnoj zgradi HE Rama („Centrala) u tom trenutku pod kontrolom snaga Armije BiH. Na vijest o napadu i pogibiji pripadnika HVO-a reagirao je Ilija Petrović, predsjednik lokalnog ogranka HDZ BiH, koji je prema svjedočenjima muslimanskih sudionika sastanka reagirao na način da je prozvao prisutne muslimanske predstavnike zbog podvojenog ponašanja, odnosno da se u trenutcima dok se vode pregovori muslimanska strana ubija pripadnike HVO-a. Petrovićeva reakcija uzbunila je druge prisutne hrvatske predstavnike vlasti koji su nakon kraćeg upoznavanja s novonastalom situacijom napustili prostorije „Centrale“, a poslije njih isto su učinili i muslimanski predstavnici. Nedugo zatim pripadnici Vojne policije Armije BiH preuzeli su kontrolu na stambenim objektima u blizini spomenute „Centrale“ kao i područjem oko Doma kulture gdje se nalazilo komandno mjesto OpŠO Armije BiH Prozor.

Operativni tijek sukoba u gradskom središtu

Vrlo brzo nakon propasti pregovora u 15:38 zabilježena je veća “detonacija” koja je označila praktični početak sukoba. Jedinice Armije BiH instantno su provele blokadu glavne gradske ulice (Ulica 17. krajiške brigade) kod zgrade općine i šumarije, efektivno presjekavši grad na sjeverni i južni dio. Armija BiH je tako s dominantnih uzvisina Pograđa, Ogoja i Mahale te s osmatračnice na Gradini kontrolirala kretanje u gradu držeći pod vatrenim nadzorom prostor oko lokalne policijske stanice. Tijekom prvih sati sukoba, prethodno spomenuti manji broj pripadnika HOS-a na području Gavranovice bili su jedine hrvatske snage na prostoru koji su u većoj mjeri kontrolirali pripadnici Armije BiH. Njihovo dislociranje s toga područja bilo je traženo od muslimanske strane i tijekom propalog sastanka od 23. listopada. U tom smislu u relativno nepovoljnom položaju našli su se pripadnici HVO-a u istočnim područjima općina, posebno oni koji su zaposjeli obrambene položaje u blizini većinski muslimanskog sela Hera kao i sela Pridvoraca iz sastava općine Gornji Vakuf.

S obzirom na odnose na području grada spomenuti pripadnici HVO-a nisu mogli očekivati pomoć od ostalih postrojbi HVO-a koje su u satima nakon početka otvorenog sukoba bile usmjerene na područje grada kao i na šire planinsko područje Makljena koje je dominiralo cjelokupnim gradskim prostorom. Lokalnim pripadnicima Armije BiH na širem području Menjika, u prvim satima sukoba bila je upućena pomoć od strane jedinice Armije BiH iz sela Voljevac i Pridvorci iz općine Gornji Vakuf. Istovremeno, drugi dio jedinica Armije BiH Gornjeg Vakufa s prostora navedenih sela Pridvorci i Voljevac 23. listopada nalazio se na području Crnog vrha – Slimena, odnosno u neposrednoj blizini područja gdje je i došlo do pogibije pripadnika HVO-a nakon kojega su uslijedili sukobi u Prozoru. Nakon zauzimanja dijela Zgonova dio pripadnika Armije BiH iz navedenih sela napao je u ranim jutarnjim satima 24. listopada improvizirane položaje malobrojnih pripadnika domicilnih pripadnika HVO-a iz obližnjeg s. Glibe. Spomenuti napad time je dodatno potvrdio neosporivu činjenicu da su pripadnici Armije BiH s područja Privora, dakle s područja općine Gornji Vakuf, bili aktivni sudionici sukoba u Prozoru.

Nakon 19 sati 23. listopada pripadnici Armije BiH upoznali su komandu OpŠO Armije BiH u Prozoru da je na zapadnom prilazu gradu uočen tenk HVO-a koji se kretao u blizini gradskog nogometnog stadiona. Spomenuti tenk HVO-a zaista se kretao navedenim područje i on je kao takav (tip T-55) imao je za cilj dolazak do uzvišenog zapadnog prigradskog područja Prozora zvanog „Dole“ odakle je mogao djelovati prema dijelovima grada pod kontrolom Armije BiH. U skladu s pristiglim informacijama komanda OpŠO Armije BiH nastojala je uništiti spomenuti tenk koji se u predvečernjim satima sporo kretao prema prigradskom području Dola. Zbog toga je među vlastitim pripadnicima tražila nekoga tko je imao iskustvo rukovanja raketnim bacačem granata (RPG- om). U kasnijim interpretacijama muslimanska strana je sustavno ponavljala tvrdnju po kojoj je tijekom trajanja sukoba Armije BiH i HVO-a u Prozoru pristizanje i djelovanje spomenutog tenka predstavljeno kao „.jedna tenkovska jedinica regularne HV-e od 12 tenkova kojom je komandovao izvjesni Jurgen Schmidt..“

Međutim, kako je početak sukoba u Prozoru značio i daljnje onemogućavanje slanja pomoći prema Srednjoj Bosni, konkretno Jajcu, stav Glavnog stožera (GS) HVO-a hitno upućen zapovjedništvu brigade „Rama“ sadržavao je zapovijed za hitan prekid sukoba i traženjem razgovora s utjecajnim pojedincima s muslimanske strane. Predstavnici hrvatske vojne i civilne strane u Prozoru su nedugo nakon početka oružanog sukoba, muslimanskoj strani zaista i uputili prijedlog za smirivanje postojećeg stanja. Navedeni prijedlog većim dijelom sadržavao je stajališta koja je hrvatska strana zastupala u trenutcima pregovora uoči sukoba ali i novi prijedlog koji se ticao bezuvjetnog prekida otvorenog sukoba. Konkretnije, u trenutku postojećeg sukoba hrvatska strana inzistirala je na hitnom slanju pripadnika Armije BiH na obrambene položaje prema VRS-e, demilitarizaciju gradskog područja, omogućavanje hitnog prolaska pripadnicima Vojne policije HVO-a iz Livna prema Srednjoj Bosni, ali i prihvaćanje civilnog i vojnog ustrojstva HVO-a u čijem su radu trebali sudjelovati i muslimanski predstavnici.

Zapovijed za smirivanje sukoba upućena je i od strane Zapovjedništva OZ SzH nakon što je poslije početka sukoba Zapovjedništvo brigade „Rama“ zatražilo pomoć jer je muslimanska strana dobila pojačanja iz susjednih općina. Pored prisustva jedinica Armije BiH s područja Gornjeg Vakufa, hrvatska strana imala je potvrdu o pokretu jedinica Armije BiH s područja Konjica iz smjera Krušćice prema Herama.

Slično kao i zapovjedništvo HVO-a, Glavni štab (vrhovne op. a) komande oružanih snaga BiH, iza kojega se zapravo nalazio Glavni Štab Armije BiH na čelu s načelnikom Seferom Halilovićem, nedugo nakon početka sukoba u Prozoru obavijestio je načelnika GS HVO-a Milivoja Petkovića da je izdao naređenje jedinicama „OS R BiH“, odnosno Armiji BiH o prekidu sukoba. Ipak, Halilović je Petkovića pritom obavijestio da je od komandanta Štaba Armije BiH u Prozoru, Muharema Šabića, dobio obavijest da je do sukoba došlo nakon što je Šabić „kao vojnik“ odbio mogućnost predaje oružja koju su tražili vojni predstavnici HVO-a. Tada je, prema Halilovićem informacijama, došlo do „artiljerijskog napada na Prozor“, a Štab Armije BiH u Prozoru očekivao je i napad tenkovima iz smjera Tomislavgrada. Halilović je između ostalog naglasio da je izdao naredbu Armiji BiH o hitnom obustavljanju borbenog djelovanja. Iz Halilovićeve obavijesti je očito da je Štab Armije BiH u Prozoru bio u neprestanoj vezi s susjednim štabovima Armije BiH u Gornjem Vakufu, Jablanici, Konjici, kao i sa Zenicom i Travnikom. O događajima u Prozoru, komandant Štaba Armije BiH u Prozoru u okvirima mogućnosti stalno je izvještavao komandanta Okružnog štaba Armije BiH u Zenici Džemala Merdana.

Halilović je zaista nakon početka sukoba u Prozoru izdao naredbu o „hitnom prekidu vatre“. U prvoj točci naredbe naredio je hitnu obustavu „vatrena dejstva između jedinica – postrojbi „OS R BiH i odmah pristupiti pregovorima.“ Iz navedene naredbe, između ostalog, razvidno je kako je Halilović Armiju BiH ali i HVO smatrao dijelom istih oružanih snaga, što je jasno bilo sadržano u prvoj točci spomenute naredbe.

Unatoč tomu, u naredbi od 23. listopada Jovan Divjak je u svojstvu zamjenika načelnika ŠVK (Štaba vrhovne komande) OS BiH jedinicama Armije BiH u Jablanici naredio pokretanje „snagama do ojačanog bataljona“ prema južnijim područjima općine Prozor, točnije do nadzornog punkta HVO-a u području Jasena, nakon čega su se navedene snage trebale uputiti prema Prozoru gdje su se trebale staviti pod komandu OpŠO, odnosno Štaba Armije BiH Prozor. Upravo radi proturječnog ponašanja Armije BiH hrvatska strana bila je sklona vjerovanju da Halilović zapravo ne želi zaustaviti novonastale sukobe smatrajući da se Halilović „ igra rata u cilju politike“. S druge strane, Divjak je postojećim snagama Armije BiH u Prozoru naredio obranu postojećih položaja a po dolasku pojačanja iz Jablanice sprječavanja HVO-a da zauzme Prozor kojega je trebalo odbaciti od grada.

Intezivan sukob nastavljen je u noćnim satima istoga dana. U taktičkom preokretu važnu ulogu odigrao je dolazak pripadnika Vojne policije HVO-a iz Livna i Tomislavgrada sa zapadnog prilaza grada (kod stadiona) koji su počeli pristizati oko 21.00 sati. Unatoč tome što je ta kolona pripadnika HVO-a bila pogođena raketnom granatom, pri čemu je poginuo jedan vojni policajac, a napadačica (muslimanska ženska osoba) eliminirana, uvođenje svježih snaga omogućilo je HVO-u snažan taktički pritisak. Uz potporu jednog tenka T-55 i jednog topa ZIS-a s područja Gmića, snage HVO-a su tijekom subote, 24. listopada napravile presudan pomak i u potpunosti razbile linije Armije BiH kod Partizanskog groblja i obližnjeg gradskog kvarta Musale.

Ovaj pritisak rezultirao je operativnim rasulom u redovima jedinica Armije BiH u gradu. Bilo je to vidljivo i po tome što se komandant Vojne policije ABiH Behudin Bajgorić („Beha“) u prijepodnevnim satima samovoljno povukao s linije, što je izazvao lančanu reakciju i masovno dezerterstvo vojnika Armije BiH prema južnom dijelu grada i Pograđu. Nastalo stanje dezorijentacije i panike pokušao je zaustaviti komandant bataljuna Alija Emrić, koji je u očaju preko veze izdao zapovijed da se izravno puca na sve one koji bez naredbe napuštaju svoje položaje.

Rasulo se, međutim, nije moglo zaustaviti te su se komanda Štaba i Muharem Šabić, u poslijepodnevnim satima 24. listopada 1992., zbog napredovanja HVO-a povukli preko sela Duge prema Gračanici i Herama. Zahvaljujući tome HVO je do 25. listopada 1992. u cijelosti ovladao Podgrađem i starom kulom na južnom izlazu iz grada, kao i nekim položajima na području Makljena  i Zgonova.

Bitka za Menjik, Glibe i Juriće

U ranim jutarnjim satima 24. listopada 1992.. snage Armije BiH iz susjedne općine Gornji Vakuf (iz sela Voljevac i regije Privor) te pojačanja iz Konjica (iz sastava postrojbi iz Klisa) proveli su izrazito snažan pješački napad na hrvatska sela u istočnim dijelovima prozorske općine. Meta napada bio je strateški prijevoj Menjik te hrvatska sela Jurići i Glibe kao ključne točke koje su omogućavale nesmetanu cestovnu poveznicu od Konjica do Gornjeg Vakufa. Zbog koncentracije snaga i faktora iznenađenja, Armija BiH je brzo ovladala Menjikom i Jurićima, prekinula cestovnu komunikaciju s Prozorom. Prilikom napada pripadnici Armije BiH su u Jurićima i Glibama zarobili nekoliko hrvatskih civila i pripadnika HVO-a. U kritičnom trenutku upada u selo Glibe, jedinice ABiH zarobile su trojicu pripadnika HVO-a. Jedan od zarobljenih hrvatskih vojnika Josip Glibo ubijen je nedugo nakon na putu prema Pridvorcima, dok su Stanko i Pavo Brajko sprovedeni u zarobljeništvo u istoimeno selo. Tu su u lokalnoj džamiji zatvoreni i nekoliko dana maltretirani i zlostavljani od strane lokalnih mještana i pripadnika Armije BiH. Prije nego su dovedeni u džamiju u Pridvorcima jedan od zarobljenih Brajaka bio je prisiljen skidati hrvatsku zastavu s dalekovoda. Pokušaj pružanja pomoći lokalnim vojnicima HVO-a u Jurićima i Glibama koji je stigao s Uzdola nije mogao zaustaviti brojnije pripadnike Armije BiH koji su ušli u prostor oba sela. U toku napada na Glibe i Juriće, pripadnici Armije BiH zapalili su nekoliko lokalnih stambenih objekata i štala.

S druge strane, na slom i proboj obrane u Glibama i Jurićima linija žurno je reagiralo zapovjedništvo HVO brigade „Rama“, uputivši u poslijepodnevnim satima nekolicina pripadnika HOS-a i Vojne policije HVO iz Livna i Tomislavgrada. U tijeku napredovanja prema Jurićima kombinirane snage HVO-a i HOS-a ovladali su prostorom sela Blace, ali su bili privremeno zaustavljeni i poluokruženi na području Gliba. Kao pomoć tim pripadnicima hrvatskih snaga upućena je jedna “samohotka” s protuzrakloplovnim topom koji je djelovao u smjeru Gliba, Menjika te posebice Jurića.

Tijekom 25. listopada 1992., totalni preokret u gradu izravno je utjecao na mogućnost povratka izgubljenih sela u istočnim dijelovima općine. Dobivši provjerenu informaciju o gubitku i porazu u Prozoru te povlačenja Šabićeva štaba, jedinice ABiH iz Konjica napustile su položaje na Zgonovima i dijelu Makljena. Zahvaljujući tome postrojbe HVO brigade „Rama“ uz pomoć nekoliko pripadnika HVO-a iz Tomislavgrad te nekolicine pripadnika HOS-a koji su stigli iz Dobrošina, u koordiniranom napadu 25. listopada 1992. u potpunosti su eliminirali snage Armije BiH s prostora oko Menjika i sela Jurići čime su osigurali zaleđe općine i obrambenu crtu u tom dijelu općine. Toga dana u završnim borbama za povratak Jurića poginuo je Jozo Jurič pripadnik HVO-a iz Tomislavgrada.

Borbe u južnim dijelovima općine

U ranim jutarnjim satima 24. listopada, dio muslimanskih snaga prebačen je na južni dio općine, s primarnim ciljem zauzimanja vitalnog energetskog postrojenja hidroelektrane „Rama“ u području Marine pećine. Kontrola nad ovim postrojenjem značila bi stratešku premoć i mogućnost energetske ucjene. Shodno tome, pripadnici Drugog bataljuna Armije BiH s područja sela Gračanica, Škrobućani i Gorica, pojačani s dijelom pripadnika Armije BiH koji su stigli iz grada, proveli su potpunu blokadu magistralne cestovne komunikacije Prozor – Jablanica. Neposredno nakon blokade ceste, pokrenut je klasični pješački napad postrojenje Marine pećine. U objektu se za tu priliku nalazila naoružana straža “HE Rama” ojačana manjom skupinom pripadnika HVO-a iz obližnjih hrvatskih sela i naselja iz Gračaca.

Zahvaljujući pravovremenoj reakciji, stražari su locirali napadajne pravce i preciznom vatrom uspješno odbili pješački juriš. Tijekom razmjene vatre ranjen je jedan pripadnik Armije BiH, nakon čega su se napadači povukli na početne položaje oko svojih sela. Ovaj neuspjeh trajno je pasivizirao muslimanske snage na jugu općine; lokalni vojnici iz Gračanice naknadno su odbili izravne zapovijedi pristiglih oficira iz Prozora da ponovno pokrenu napad prema gradu, ograničivši se isključivo na statičnu obranu svojih naselja.

Gubitci i zaključak

Prema službenim podacima Civilne zaštite i medicinske dokumentacije, trodnevni sukob na području općine Prozor rezultirao je precizno utvrđenim brojem žrtava, čime su trajno opovrgnute inicijalne medijske dezinformacije o stotinama mrtvih. Sukob je službeno okončan 26. listopada 1992. godine potpisivanjem sporazuma o primirju u Bugojnu.