U petak 1. prosinca 2023. u prostorijama Udruge „Ramska zajednica“ Zagreb, održano je najavljeno gostovanje umirovljenoga profesora Stijepe Mijovića Kočana i prezentacija dijelova njegova dokumentarnoga filma o stradavanju zarobljenih civila i vojnika na području Kozare krajem svibnja 1945. godine. Prof. Mijović Kočan je o masovnom streljanju zarobljenih vojnika i civila na području sela Gornji Podgradci (Bosanka Gradiška – Prijedor) saznao sasvim slučajno čitajući u rujnu 1990. „Glasa Koncila“ u kojemu je bilo preneseno svjedočanstvo Tome Beškera. U njemu je Tomo Bešker govorio o masovnom ubojstvu više tisuća zarobljenih hrvatskih, ali i muslimanskih civila i vojnika koje su počinili pripadnici krajiških partizanskih brigada iz sastava Jugoslavenske armije (JA) 19. i 20. svibnja 1945. godine.
Na tragu te priče prof. Mijović Kočan je u prosincu 1990. zajedno s novinarskom ekipom i samim gospodinom Tomom Beškerom posjetio područje Gornjih Podgradca. Na prostoru u neposrednoj blizini sela Tomo Bešker je pokazao mjesto masovnog streljanja zarobljenika na kojemu se u tim trenutcima nalazio posađen i uređen voćnjak jabuka. Pokušaj detaljnog snimanja mjesta stratišta onemogućeno je od strane lokalnog srpskog stanovništva poslije čega je novinarska ekipa pod milicijskom pratnjom prepraćena do Bosanske Gradiške te dalje prema području Republike Hrvatske.
Spomenuti dokumentarac dragocjeno je osobno sjećanje Tome Beškera na proživljene trenutke između smrti i života. Posebna važnost njegova sjećanja odnosi se na 11 Ramljaka koji nisu izbjegli streljanje; Ilija Petrović, Ante Pivić, Jure Zečević, Jure i Ante Franjić, Marijan Milašić (Baraban), Ivo Ivić, Ivo Fofić, svi iz Rumboka, te Marko Lovrić iz Orašca, Luka Tadić iz sela Jakelića, Ante Radoš iz sela Družinovića.
Svjedočanstvo Tome Beškera naknadno su, vrlo vjerojatno nehotimično, potvrdili novinari sarajevskoga lista „Oslobođenje“ u kojemu je tijekom prosinca 1990. objavljen članak o navodnim nemirima stanovništva koje je izazvao dolazak novinara iz Republike Hrvatske. Tom prilikom novinari „Oslobođenja“ su istaknuli kako je na području sela streljano više od 3200 zarobljenih „neprijateljskih vojnika“. Međutim, unatoč priznanju događaja koje je opisivao Tomo Bešker, „Oslobođenje“ je nastojalo spomenuti događaj staviti u vrijeme prije svibnja 1945., odnosno u razdoblje dok je Drugi svjetski rat i dalje trajao. Bio je to očigledan pokušaj aboliranja stvarnih počinitelja zločina. Zločina kojeg je od zaborava otrgnuo upravo Tomo Bešker kao jedini preživjeli svjedok.
Ovim putem zahvaljujemo se svim gostima i gledateljima te posebice našim donatorima g. Babiću i dr. Radiću koji su osigurali tradicionalnu zakusku za sve sudionike.
Ovom prilikom prenosimo i sadržaj svjedočanstva Tome Beškera (izvor; Večernji list 22. lipnja 2013; Glas Koncila)
TOMO BEŠKER
Cijelu noć i pola dana slušao sam rafale i ljudske krikove
Godinu dana bio je u sastavu domobranske vojske, a potom je postao vojnik Wehrmachta te je završetak rata dočekao u odori njemačkih oružanih snaga. 0 svom zarobljavanju i bijegu javno je progovorio 1990.
Tomo Bešker iz Zagreba vjerojatno je jedini neposredni svjedok masakra nad hrvatskim ljudima počinjenim nakon završetka rata na Kozari, planini koja je našoj javnosti predstavljena kao važno partizansko uporište, na kojoj je 1700 partizana izgubilo život i na kojoj se „živo manifestiralo bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana” (usp. Enciklopedija Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”). Da je na toj „legendarnoj partizanskoj” planini nakon rata pobijeno više tisuća Hrvata, nigdje nema ni spomena. Za taj zločin znaju ljudi u okolici Bosanske Gradiške, ali su im usta začepljena. O tom masakru i svom križnom putu progovorio je čovjek koji se čudom spasio te koji je osjećao silnu potrebu da istinu o stradavanju nedužnih hrvatskih ljudi priopći javnosti kao još jednu stravičnu opomenu da se takvo zlo više nikada ne ponovi.
OSAM DANA NISMO DOBILI NIŠTA ZA JELO, A NISMO DOBILI NI VODE. KRAJ ULAZNIH VRATA PROLAZIO JE POTOK, A MI NISMO SMJELI DO NJEGA. ZA TIH OSAM DANA LJUDI SU DOSLOVNO POJELI SVU TRAVU KOJA JE TAMO RASLA
Četnici su nas natjerali u domobrane
O Božiću 1942. vratio sam se iz Sarajeva, gdje sam bio na zanatu, u rodno selo Rumboke kod Prozora. Nekoliko dana nakon Nove godine došli su u selo četnici (koji su poslije postali partizanski prvoborci) te odveli devet ljudi. Poslije smo od nadšumara Lukijana, koji je bio pravoslavac, saznali da su ih odveli u selo Vukovsko na Kupresu i postrijeljali. S njima su ustrijelili i šuičkog župnika. Tu četničku grupu vodili su Vojčina i Slavčina, kako su ih zvali. U nedjelju, pošto se to saznalo, franjevac nam je u crkvi na Šćipu rekao da nam se ne piše dobro i da se spašava tko može. Svatko neka sam odluči kamo će. Na to smo se nas devedeset dvojica prijavila u hrvatsku domobransku vojsku.
Godinu dana bio sam u domobranima, a onda sam prešao u njemačku vojsku te sam bio u Slavoniji. Samo u Okučanima bio sam jedanaest i pol mjeseci, upoznao sam tamošnje ljude i oni mene.
Za šamar – strijeljanje
Zadnji dan rata, 8. svibnja 1945., dočekao sam u Sv. Nedelji kod Samobora, kamo smo dospjeli povlačeći se prema zapadu. Od Samobora krenuli smo na Zidani Most, a već na putu sustigli su nas neki visoki njemački i partizanski oficiri noseći bijelu zastavu i rekli nam da je rat gotov i da bacimo oružje. Bacili smo oružje i s bezbrojnim civilima krenuli za Celje. Sa mnom je bio kolega Ivica Karaula iz Livna, koji je želio da idemo na Dravograd, a ja sam želio da idemo prema Tirolu. Razišli smo se. Bio sam sa 14 njemačkih oficira. Otišli smo do Kranja, do predgrađa Ljubljane, pa smo se opet vratili u Celje. Pratile su nas slovenske partizanske brigade koje su bile iznimno korektne prema nama. U Celju su nas primile srpske brigade i uz puno stroži režim povele na istok. Bilo nas je toliko puno da je kolona bila duga oko tri kilometra.
Negdje blizu Zagreba zaustavili smo se u jednom velikom dvorištu s kućom katnicom. Dok smo bili na katu, jedan partizančić od kojih 13 ili 14 godina došao je jednom od nas skinuti cipele, a taj mu ih nije htio dati, već ga je ošamario. Mali je otišao plačući, a onda su nas sve postrojili da dječak prepozna onoga koji ga je udario. Taj se domobran bio maskirao obukavši neko kuharsko odijelo na svoje, ali dječak ga je ipak prepoznao. Izveli su ga iz stroja i pred nama strijeljali.
Pojeli su svu travu
U Zagrebu su nas ukrcali u otvorene vagone i odvezli u Križevce. Iz Križevaca smo pješice išli u Bjelovar, gdje smo ostali jedan dan, u koji su „očistili” Nijemce. Otišli smo onda u Pitomaču, gdje je narod donio jela i pića te smo se napokon najeli. Nastavljajući put, došli smo u Podravsku Slatinu, gdje su nas tukli kolcima, a zatim smo stigli u Voćin, gdje je bio ratni aerodrom. U Voćinu su mi skinuli cipele i dalje sam za Slavonsku Požegu išao bos. U Požegu smo stigli krajem svibnja. Smjestili su nas na obali Orljave, a civili su počeli dizati ogradu oko nas. Tu smo se prepoznavali i okupljali po regionalnoj pripadnosti. Osam dana nismo dobili ništa za jelo, a nismo dobili ni vode. Poraj ulaznih vrata prolazio je potok, a mi nismo smjeli do njega. Rukama smo kopali zemlju i iskopali gotovo dva metra duboke rupe, ali vode nismo našli. Za tih osam dana ljudi su doslovce pojeli svu travu koja je tamo rasla. Nakon osam dana, počeli su nam davati hranu – golu juhu, tako da bih bio presretan kad bih dobio tri graha i komadić kukuruznog kruha veličine kutije šibica.
Dok smo bili u tom logoru, koji je bio podijeljen u tri žice, s vremena na vrijeme pozivali bi pojedince, a onda bi se pokraj oficirske barake čuo samo pucanj. Tako je bio pozvan i Ivo Drlja iz Prozora, koji se također nikada više nije vratio.
Sedamnaestog dana počelo je pregrupiranje. Tako su u jednu žicu bili okupljeni svi oni koji su u vojsku stupili 1941.-1945. godine. To pregrupiranje trajalo je dva-tri sata jer nas je bilo mnogo, možda čak 20.000. Zatim su nama, starim borcima, dodani svi koji su rodom iz sljedećih kotareva: Mostar, Čapljina, Ljubuški, Prozor, Duvno, Bugojno, lajce, Travnik i Ključ, dakle iz kotareva s
hrvatskim stanovništvom. Iz moga, prozorskog kotara bilo nas je točno 51. Kada smo se postrojili po kotarevima, došao je oficir u engleskom odijelu i izdvojio dvojicu najmanjih koji su bili, kako sam poslije saznao, regrutirani u vojsku. Zatim nas je taj oficir pitao poznajemo li ga. Nismo ga poznavali, a on nam je rekao da je Avdo Filipović iz Gornjeg Vakufa te da su mu 1942. ustaše ubile brata. Pitao nas je hoće li se tko javiti u partizansku vojsku, a mi smo šutjeli. Opsovao nas je i rekao da bismo se svi odazvali da nas je pozvao Gegan (razočarani partizan koji se, vidjevši što se radi s Hrvatima, na kraju rata borio protiv partizana).
U paklu Stare Gradiške
Osamnaestog dana pošli smo u nepreglednoj koloni prema Novoj Gradiški. Pred Gradiškom utjerali su nas u dvorište cerničkoga franjevačkog samostana, iz kojeg su nam franjevci bacali pune korpe kruha. Oficir niska rasta u tom je dvorištu bez ikakva razloga pucao u šestoricu i pobio ih. Onda je drugi oficir rekao: “Vas ima 2648 i sada ćete doći u Novu Gradišku i svaki će dobiti pločicu dvopeka. Uzme li netko dvije, doživjet će što su doživjeli ovi ovdje.”
U Novoj Gradiški smo prenoćili, a stražari su puštali neke civile da nam uzimaju što smo imali. Došao je tako i Srbin iz Okučana po imenu Branko. Prepoznali smo se, ali on nije htio kontaktirati sa mnom, već je uzeo jednom ogrtač i otišao. Ujutro smo nastavili put u Staru Gradišku, gdje su nas smjestili u veliko dvorište kamo su mještani dovezli puna kola hrane. Počeli su pozivati po dvojicu u zatvorski dio logora. Prolazilo se oko 70 metara dugačkim hodnikom gdje su stajali vojnici i iz sve snage udarali prolaznike. Ivi Ivicu, jednome iz naše skupine, otkinuli su uho. Ja sam došao na red medu zadnjima, kada je zatvorsko dvorište već bilo puno prebijenih i napola mrtvih. Natrpali su nas u jednu sobu, toliko da nitko nije mogao sjesti. Na hodniku je bilo krvi kao da je tu bilo zaklano nekoliko volova. Na kraju hodnika, u sanitarnom čvoru, bilo je sve zakrčeno, čuli su se jauci i vidjela gmizanja polumrtvih ljudi.
Nakon neprospavane noći poveli su nas prema Savi na skeli. Po 500 stalo nas je na skelu, a neki su skakali u Savu. Kada su cijelu skupinu prebacili na bosansku obalu Save, poveli su nas prema Kozari. Kada smo došli do nekih kuća, zaustaviše kolonu, a iz kuća izađe šest mladih žena i pozdravi se s komandantom. Pita on njih hoće li svaka po jednoga, a one kažu da hoće. On pokaže nasumce rukom na šestoricu, oni izađu iz kolone. Komandant izvadi pištolj i ponudi ga tim mladim ženama. One su se nećkale, a on ih upita hoće li da on sredi tu šestoricu. Zatim je ispalio metak u čelo svakome od te šestorice.
Oproštaj u suzama
Nastavili smo put prema Kozari, u selu Gornji Podgradci upravo se s crkvenog tornja oglasilo podnevno zvono. U tom selu rasporedili su nas po nekakvim zgradama. Mi smo dospjeli u neki dom ili staru školu. Zatim su nas u skupinama od 100 osoba počeli odvoditi u jednu baraku udaljenu oko 200 metara od sela. Kada sam ja došao na red, već se spustila noć pa su nas počeli odvoditi u skupinama od 50 ljudi. Te skupine bile su okružene partizanima koji su imali podignute noževe na uperenim puškama. Kada smo došli u tu baraku, zapovjedili su nam da se skinemo u gaće ili, oni koji nemaju gaće, u hlače te da odložimo sve što imamo. Shvatili smo što nas čeka, pa smo se u suzama izljubili i jedni od drugih oprostili. Iz te sobe po dvojica smo odlazili u susjednu sobu, gdje su stajala dvojica pokraj metar visoke hrpe žica. Zapovjedili su nam da stavimo ruke na leđa, a onda su nam ih vezali. Potom su nas po dvojicu vezali iznad lakta, lijevu uz desnu ruku, u grupu po desetoricu. Za mene je bio vezan Ilija Petrović, sin Mate Petrovića, iz mog sela. Preda mnom je bio svezan Marko Lovrić, a iza mene Ivan Fofić.
Kada je naša grupa izašla iz te barake, opazio sam na bunaru punu kantu vode. Rekao sam oficiru: “Daj mi vode da se napijem!” “Ma što će ti”, kaže, “voda, sada ćeš se napiti gore na potoku.” Odgovorio sam mu: “Nije meni žao što ja ginem, nego što ja ginem žedan.” On je na to samo slegnuo ramenima.
Nakon zavjeta postao sam miran
Zamislivši se zatim, bilo mi je sasvim jasno da je sve gotovo. Pitao sam se: Bože, što sam ja to za vrijeme rata i u životu radio? Kome sam ja što napravio nažao? Isuse moj, kome sam ja kakvo zlo napravio? Zavjetovao sam se tada svetom Anti da ako preživim, nikada nikoga neću varati, nikada neću nikome činiti ništa što ne bih želio da meni čine, niti ću se zaklinjali niti ću psovati. Nikada me nitko nije čuo da sam opsovao, niti će me čuti i da živim i tisuću godina. Kada sam se tako zavjetovao, najednom sam bio miran kao da se to ne događa meni.
Kada mi je partizan bio vezao ruke na leđa, ja sam nesvjesno spustio desnu ruku malo niže pa mi je žica bila malo labavija. Nas desetoricu pratila su tri partizana i jedna partizanka. Prolazili smo kraj domaćih ljudi koji su nas udarali krupnim drvenim batinama. U tome se posebno isticala jedna starija žena koju su zvali Crna. Ona je udarala cjepanicom i to onom najoštrijom stranom. Kad su joj partizani govorili: “Crna, udari ovog!”, ona bi odgovorila: “Hoću, diko!”
ZAGRLIO SAM BUKVU I MOLIO KRUNICU SV. ANTUNA. CIJELU NOĆ OSTAO SAM TAKO NA BUKVI I SLUŠAO RAFALE IZ STROJNICE I STRAŠNE LJUDSKE KRIKOVE. UBIJANJE NA KOZARI NIJE PRESTALO SVE DO PODNE IDUĆEG DANA
Kad smo se približili šumi, osjetili smo snažan zadah smrada i primijetili dim na jednoj zidini. Zajaukali smo pomislivši da će nas žive baciti u vatru.
Slušao sam rafale i jauke čitavu noć
Ušavši oko 300 metara u šumu, naišli smo na potok. Rekao sam supatnicima da legnemo i pijemo vodu, ali nisu htjeli. Bilo je vruće jer je to bilo krajem lipnja. Dok smo tako išli, tiho sam rekao Marku ispred sebe da podigne ruke i ja sam ga odriješio. Zatim sam mu šapnuo neka on odriješi mene pa sam se okrenuo leđima njemu. Bio sam kost i koža i odriješio me je začas. Desna ruka bila mi je tako čvrsto svezana daje uopće nisam osjećao pa mi nije preostalo ništa drugo nego da zubima pregrizem žicu. Šaptali su jedan drugome na uho: “Tomo se odriješio, Tomo se odriješio!”, a zatim: “Tomo, bježi!” Kad smo naišli pokraj jednoga grma uz put kojim smo prolazili, ja sam se uvukao pod taj grm. Prešao sam zatim pet-šest metara i naletio na plot. Partizanka je to čula i povikala: “Tko je to tamo?” Odgovorili su joj da tko će biti kada su svi povezani. A ja sam se dao u bijeg. Došao do potoka i konačno se napio vode te sam se popeo na bukvu. Oni su još malo nastavili penjanje, a onda su se čuli pucnji iz strojnice i jauci: “Ajme, majko moja!” Ostavili su tamo svoje kosti: Ilija Petrović, Ante Pivić, Jure Zečević, Jure i Ante Franjić, Marijan Milašić (Baraban), Ivo Ivić, Ivo Fofić, svi iz Rumboka, te Marko Lovrić iz Orašca, Luka Tadić iz sela Jakelića, Ante Radoš iz sela Družinovića i drugi, više od 2500 hrvatskih sinova.
Zagrlio sam bukvu i molio krunicu sv. Antuna. Cijelu noć ostao sam tako na bukvi i slušao rafale iz strojnice i strašne ljudske krikove. Ubijanje nije prestalo sve do podne idućeg dana.
Žena je znala za strijeljanja na Kozari
Nisam znao kamo bih krenuo. Kao vojnik naučio sam orijentaciju pa sam pomislio kako bi bilo najbolje da pođem prema Gradiški i prebacim se preko Save u Hrvatsku. Onako gol, u kupaćim gaćicama, hodajući samo noću, bez ikakve hrane probio sam se blizu Gradiške. Kako sam prolazio kroz grmlje i koprive, na mom tijelu bila je rana do rane. Petoga dana, bježeći kraj jednog zaseoka, susreo sam jednu ženu koja je počela vikati: “Stoj, stoj!” Još sam brže potrčao bojeći se eventualne potjere. Naišao sam na tako gusto žbunje kroz koje ni zec ne bi mogao protrčati. Bio sam tako izranjavan da mi je postalo svejedno hoću li pobjeći ili hoće li me uhvatiti.
Došao sam tako na obalu Save i gledao bih li kako mogao prijeći na hrvatsku stranu. Našao sam kod bivšeg mlina jednu dasku te sam je skrio nadajući se da bi mi mogla poslužiti kao veslo ako nađem kakav čamac. Želio sam prijeći u Hrvatsku, bilo u hrvatsko bilo u srpsko selo, jer sam i među Srbima u okolici Okučana imao prijatelja i dobrih znanaca, to više što nikome nisam učinio ništa nažao. Idući po savskom nasipu, naišao sam na jednog partizana, koji je okrenut leđima i naoružan bio samo 15-ak metara udaljen od mene. Uplašio sam se i pobjegao u prvi kukuruz. Hodajući kroz kukuruz, primijetio sam muslimansku kućicu. Kad sam se približio, vidio/šam ženu na verandi te sam se,odvažio pozdraviti je i zamoliti za malo hrane. Pozvala me u kuću i dala mi malo mlijeka i proje. Kod te žene bile su dvije djevojke koje su pobjegle iz Glamoča. Kad se pokazalo da poznajemo nekoliko istih ljudi iz Glamoča, stekli smo uzajamno povjerenje te sam im rekao da sam uspio pobjeći od sigurne smrti na Kozari. Žena je rekla da dobro zna da svakog dana na Kozari strijeljaju na tisuće ljudi te da će mi pomoći bilo da hoću u šumu k onima koji se još bore, bilo u Hrvatsku. Rekao sam da bih želio prijeći u Hrvatsku samo kad bih negdje našao čamac. Njezinu kumu mlinaru partizani su oduzeli čamac pa mi je dala svoj stari čamac, koji sam jedva dovukao do Save, a onda mi se začas napunio vodom.
Tri večeri krio sam se blizu njezine kuće, a ona me hranila. Saznala je da u selu Mačkovcu mlinar ima čamac, ako mu ga nisu oduzeli, pa sam odlučio otići u selo Kozince, gdje je bilo pet katoličkih kuća kumstvom povezanih s mlinarom u Mačkovcu.
Dva mjeseca u ilegali
Uz velik rizik prešao sam cestu Banja Luka – Okučani. Nakon duljeg hoda naišao sam na malu kuću iz koje sam čuo “kaj”, što mije dalo sigurnost da uđem. Stari otac i mlada snaha s petomjesečnim djetetom, ništa ne pitajući, nahranili su me i pokazali put prema katoličkim kućama u Kozincima. Prenoćio sam u gaju pokraj Kozinaca, a ujutro me probudila sječa drva. Sjekla je ta starija žena koja mi je obećala donijeti hrane.
Ostao sam tako 18 dana u tom gaju, a baka me hranila. Devetnaestog dana pozvali su me da se sakrijem na štagalj, gdje sam se krio još 30 dana. Odvažio sam se i napisati pismo bratu u Karlovac. On je u Karlovcu uspio dobiti propusnicu za sebe i za mene pa je došao po mene. Upravo u to vrijeme bila je proglašena amnestija te sam se konačno domogao slobode.
